Šetam neku večer
gradom sa Snješkom, najboljom prijateljicom iz srednje škole. I kao i uvijek
kad se nađemo, u trenucima se jako i glasno smijemo, nekim stvarima koje su
samo nama smiješne. "A sjećaš se onoga..."- često rečenice uz hihot
započinje Snješka i opisuje naše tinejdžerske doživljaje, toliko živo i
detaljno kao da su se događali jučer.
Ja se pak sjećam
nekih drugih detalja pa dopunjujemo jedna drugoj te vesele uspomene. I
beskrajno nam je zabavno. Prolazeći tako preko Trga, pada mi na pamet jedna
zgodna slika: kako to ustvari kroz siječanjsku zagrebačku noć Trgom smijući se
prolaze dvije srednjoškolke, prerušene u sredovječne žene. A svi ti mladi ljudi
pored kojih prolazimo nemaju o tome pojma, ništa i ne slute.
Kad pored vas na
ulici prođe žena srednjih godina, pomislite li ikada da se u njoj još uvijek
krije srednjoškolka? Kladim se da ne.
Ista
emocija
Zabavlja me ta
misao, ali tako je ustvari sa svima nama, zar ne? Sva razdoblja našeg života
stalno su prisutna u nama i za nas su stvarna i živa, kao i ovo današnje doba.
U nama zauvijek žive naše djetinjstvo i mladost, mi smo sva ta razdoblja. Ali
drugi ljudi, koji nas mogu vidjeti samo izvana, bez razmišljanja nas
doživljavaju kao samo i jedino ovo što smo danas.
No ipak - ima
jedna stvar koja nas odaje, postoji nešto što ostaje isto i zauvijek mlado.
Jeste li toga svjesni - da postoji dio nas koji gotovo da ne stari? Pogađate li
što je to?
To je naš - glas!
Ako ga niste uništili prekomjernom količinom cigareta, vaš glas će cijeli život
zadržati i očuvati vibraciju vaše mladosti. Vaš glas je ustvari vibracija vas -
jedinstvena, prepoznatljiva. Pijev vaše duše.
Nedavno sam
gledala nastup grupa iz 80-tih u jednoj novogodišnjoj TV emisiji i zatvorivši
oči slušala glasove Plavog orkestra, Crvene jabuke i Borisa Novkovića kako
pjevaju hitove iz moje mladosti. Isti glasovi, identični kao i u tim davnim
osamdesetima prenijeli su me s lakoćom unatrag i u trenutku mi je opet bilo 20.
Blagoslov je to - bez obzira na to što pjevači stare, njihovi glasovi i dalje
imaju jednaku notu i prenose onu istu emociju.
Mali
izazov
A moja mama. Ima
82 godine, sva se sirota pogrbila i onemoćala i postala sjena one lijepe visoke
žene kakva je nekoć bila. Ali kad je čujem telefonom, glas joj je sasvim mlad -
kristalno čist i zvonak. Kaže mi da je ponekad, kad netko nepoznat nazove zbog
ankete, oslove s gospodična - toliko im se mlad i živahan učini njezin glas. I
tako moju mamu vlastiti glas podsjeća da u njoj još uvijek postoji, skrivena -
ta gospodična.
Nije li to
prekrasan dar prirode - to što naš glas vjerno čuva vibraciju naše mladosti?
Što odaje da je naš duh bezvremen i da se u nama krije cijeli naš život?
Pa u tom tonu imam
jedan mali izazov za vas: promatrajte danas sve ljude koje sretnete sa sviješću
da se u njima kriju, osim odrasle osobe, i dijete i djevojka/mladić. Njih
izvana na prvi pogled ne vidite, ali ako se obratite upravo njima (primjerice
pitanjima o djetinjstvu ili mladosti), dozvat ćete ih na površinu. I tada će
razgovor dobiti sasvim novu notu, a možda se počnete i nečemu zajedno smijati -
baš kao Snješka i ja.
zivim.hr
