Toliko je
istraživanja obavljeno na temu ljubavi, zaljubljenosti, emocionalne
(ne)zrelosti, da se čini da se o tome nema ništa više reći. Ali, iako se
znanost odavno “umiješala” u emocije muškarca i žene, još ne postoji jedinstven
recept kako prepoznati ljubav, biti siguran da je prava, kako je sačuvati…
Volimo li isto s
25 i 50 godina, kada nas emotivna ispunjenost najviše usrećuje i od čega ovisi
koje će mjesto na listi prioriteta ljubav imati?
Zašto je važna prva ljubav?
Psiholozi tvrde da
mnogo toga zavisi od odnosa u primarnoj obitelji, braka roditelja, odgoja. Ali,
ako pretpostavimo da je sve to išlo “normalnim” tokom, da smo se formirali u
emotivno i psihički zrelu osobu, sposobnu da ljubav prihvati i pruži , kako se
ona mijenja s vremenom? Kako volimo s 18, kako s 36, kako s 50? Isto, jače,
strastvenije, jednostavnije …?
Znanstvenici tvrde
da je prva ljubav jako važna, jer na mnogo načina formira našu predstavu o
ljubavi i trajno nas određuje. Ljubav u tinejdžerskom dobu emotivno je jaka,
strastvena, na izgled životna. Ali, to se događa zbog toga što još nismo u
stanju razgraničiti ljubav i zaljubljenost, dvije suprotne stvari, jer je prema
definicijama ljubav je zrelost, a zaljubljenost – nezrelost. Leptirići u
trbuhu, neprekidno maštanje, idealiziranje i razmišljanje o osobi koju volimo,
euforija koja prati sva ta intenzivna osjećanja prilično sakrivaju “lice” osobe
u koju smo zaljubljeni. Mi je, u stvari, uopće realno ne volimo, volimo samo
osjećaje koje ona u nama budi. Da ne bude zabune, može se biti zaljubljen i u
zreloj dobi, kada smo i emotivno i psihički najstabilniji, ali je najvažnije
znati i uočiti razliku.
Zaljubljenost je
stanje pomračene svijesti, emotivnog i hormonalnog ludila, pa je zbog toga
psiholozi nazivaju “nezrela ljubav”. Zaljubljenost je vrsta infantilnosti, ona
poručuje “ne mogu bez tebe”, ali je samo kratkotrajno osjećanje koje brzo
donosi otrežnjenje, često i razočaranje. Još jedna posljedica zaljubljenosti
kao emotivne nezrelosti je i pogrešna predstava kako smo “nesretni u ljubavi”,
što nas potpuno može onesposobiti da se emotivno ostvarimo.
Zaljubljivanje i ljubav u kasnijim
godinama
Iako smo u mlađim
godinama skloniji idealizirati osobu koju volimo, to se vrlo lako može dogoditi
i u srednjim godinama, pa čak i u trećem dobu. Psiholozi tvrde da se najčešće
zaljubljuju osobe kojima je to promicalo u mladosti, odnosno koje su iz nekih
razloga (preran ulazak u brak, pogrešni stavovi i uvjerenja, strog odgoj i
zabrane da se pokažu emocije …) propustile euforiju zaljubljivanja. Tada se
događa da su iracionalne predstave o osobi koju su upoznali mnogo jače, sve
izgleda mnogo ljepše nego što jeste i život dobiva potpuno novi smisao.
Međutim, zablude,
iako su jače, kraće traju, tvrde istraživači. Naime, osobe u zrelim godinama,
koje razviju fantaziju i iracionalnu sliku o osobi koja se pojavila u njihovom
životu, mnogo brže će doći do “otrežnjenja”, što se događa zbog zrelosti i
iskustva koje su tijekom godina stekle.
Projekcija
savršene žene ili muškarca oličena u osobi u koju smo zaljubljeni s aspekta
psihologije nije okrenuta ka drugoj osobi, već prema vlastitim željama,
strahovima, kompleksima. To je na neki način opsjednutost ega zaljubljene osobe
onim što ona za sebe emotivno želi. Zbog toga je u zaljubljenost kao relacija
prema drugom samo privid, a ljubav potpuno suprotan odnos- totalno usmjeren prema
drugoj osobi.
Neki psiholozi
tvrde da osoba koja dostigne punu psihičku zrelost gubi sposobnost da se
zaljubi, ali je itekako sposobna voljeti.
Psihijatar
Donatella Maraciti, autorica knjige “La natura dell’amore” tvrdi da se prilikom
zaljubljivanja aktiviraju određene zone međumozga koje pokreću amigdalu koja
spaja neurone, što dovodi do potpune “biokemijske oluje” u tijelu.
Djeluju i određene
moždane zone povezane sa stomakom, zbog čega osjećamo “leptiriće”. Iz tog
stanja do prave ljubavi dolazi se postupno, hormonima, uglavnom pomoću
oksitocina, pa nervoza, leptirići u trbuhu, manjak apetita i sna, počinju se
transformiraju u ugodne osjećaje. Ali to ne može dogoditi prije 20. godine,
tvrdi doktorica, zato što ljudski mozak neurološki nije spreman za taj
“prijelaz”.
Osnovna razlika
između zaljubljenosti i ljubavi tiče se odnosa prema realnosti. U umu
zaljubljenog čovjeka taj odnos potpuno je zamagljen, dok ga ljubav potpuno
bistri.
U ljubavi je ego miran – osoba bira
voljeti
Da bismo voljeli
moramo proniknuti u suštinu nekog čovjeka, a ako ga i pored svih nedostataka i
mana koje posjeduje i dalje volimo, to je ono “pravo”. U ljubavi je ego potpuno
“miran”, osoba zna što želi i voli, donosi odluke trezveno i racionalno, bira
voljeti.
Kada smo zaljubljeni
mislimo da bez tog nekog ne možemo živjeti, dok je zrela ljubav potpuno svjesna
da možemo i umijemo sami, ali da taj netko obogaćuje naš život, puno znači i
vrijedan je povjerenja.
Ljubav u zrelijim
godinama ne donosi konstantno jaka osjećanja, već samo povremeno. Mladalačke
ljubavi, s druge strane, najčešće su burne, konfliktne, protkane intenzivnim
reakcijama, osjećajima, strašću.
Zrela ljubav
dolazi tek sa kompletnim razvojem ličnosti, a statistike pokazuju da se, iako
postoje iznimke, najviše zaljubljivanja dogodi do 40. godine.
U razdoblju
adolescencije, kada se prvi put susrećemo s krizom identiteta, preispitujemo
svoje uloge i granice, ljubav dolazi kao pomoć da dođemo do vlastitog “ja” i
usvojimo spolni identitet, odnosno konačno prihvatimo ulogu žene, odnosno
muškarca. Emotivne veze tijekom mladosti služe i da otkrijemo realnost i svoje
želje. Svaki ciklus zaljubljivanja i razočaranja je nova lekcija o realnosti
života i skidanje “ružičastih naočala”, moramo se zaljubljivati, proći kroz sve
to i početi voljeti.
Neki stručnjaci
tvrde da najljepše volimo od četrdesetih pa na dalje. Tada smo već prerasli
komplekse iz mladosti, prestali se dokazivati sebi i drugima, izgradili svoj
svijet i mir i partner dolazi kao kruna osobnog uspjeha. Žene, doduše, malo
kompliciranije vole, tvrde psiholozi, što ima veze s osobnošću, konstitucijom
mozga i jače izraženim emotivnim reakcijama. Ali, generalno, ljubav nakon
četrdesete donosi najviše užitka i tada nas najviše ispunjava.
Preduvjet uspjeha veze – ljubav prema
sebi
Osim toga što smo
već formirani kao osoba, smireniji i racionalniji, još uvijek smo mladi i
spremni i dati i prihvatiti ljubav. Pomirili smo se s vlastitim tijelom,
postali svjesni onoga što volimo i želimo. Možda smo se do tada rastali od
partnera koji nam nisu odgovarali, a opet doživjeli dragocjena iskustva. Sve to
daje uvjete da se u ljubavi najviše uživa, da ona ne bude teret već motivacija.
Također, stručnjaci tvrde da najljepše vole ljudi koji vole sebe, pa bi se
moglo zaključiti da je preduvjet za ljubav prema drugome – ljubav prema sebi.
Emocije zrelog doba
Stariji parovi su
sretniji u ljubavi, tvrde kanadski znanstvenici. Ispitivali su parove starije
od 65 godina i došli do zaključka da su mnogo zadovoljniji svojim vezama nego
mlađi ljudi.
U tim godinama,
jako je mala vjerojatnost da su ljudi u neodgovarajućim vezama, prošlo je
vrijeme rastanaka i razvoda, a opstale su samo veze i brakovi u kojima postoji
ljubav. Partneri su dosta zajedno, jer su uglavnom u mirovini pa imaju vremena
jedno za drugo, dijele aktivnosti i žive “drugu mladost”.
Ipak, ima i onih
kojima tek treće doba donese otrežnjenje, jer su problemi u ljubavnim odnosima
godinama bili potiskivani iz različitih razloga (zbog djece, loše financijske
situacije, većih obiteljskih problema …). Zbog toga su zabilježeni razvodi čak
i u osamdesetima!
Prva za sva vremena
Netko s osmijehom
i ugodnim osjećajima, netko s “kiselim” izrazom na licu … ali ne postoji osoba
na svijetu koja se ne sjeća svoje prve ljubavi. Znate li zašto? U momentu kada
se prvi put zaljubimo, u mozgu se, također prvi put, aktiviraju veze između
određenih neurona, što izaziva euforične osjećaje, strast, energiju, uzbuđenje,
ali i strah i tjeskobu.
“Emocionalni
koktel”, koji zovemo prva ljubav, toliko je jak da je jednostavno nemoguće
zaboraviti ga. Prilikom svakog sljedećeg zaljubljivanja u mozgu se događa isto,
a neki stručnjaci tvrde da se, što smo stariji – jače zaljubljujemo jer je
mozak kompleksniji. Ali, zanimljivo je da se osjećaji koje budi prva ljubav
nikada više ne ponavljaju, bez obzira koliko suludo, jako, strasno se
zaljubimo. Zbog toga iskustvo prve ljubavi ostaje duboko urezano u nama, za sva
vremena.
Ali, ljubav u
zrelim godinama može biti i jaka i protkana strašću, nalik na onu koju smo
doživljavali kao osamnaestogodišnjaci, ali i potpuno nezrela ako je takva
ličnost koja je osjeća. Pojam zrelosti nije vezan za godine već za psihološke
procese koji se odvijaju (emocionalna zrelost, samopouzdanje, neovisnost …).
Upravo zbog toga
zrela ljubav ne zna za “igre”, naprotiv, vrlo je transparentna. Ona se ne može
dogoditi ako svaki od partnera nije individua za sebe. Svatko mora imati svoje
želje, interese, stavove, da donese svjesnu odluku da voli, da sa nekim dijeli
život.
Tjelesna
privlačnost jako je važna, ključni sastojak zrele ljubavi, ali je važno
napomenuti da takva tjelesna zrelost dolazi tek sa psihološkom zrelošću. Zrela
ljubav nikada nije ovisnička i nikada neće reći “ne mogu živjeti bez tebe”.
Od četvrtog
desetljeća, i u onim koja dolaze, bolje napuštamo iluzije da nekog možemo
promijeniti i spasiti, već smo svjesni mana koje partner ima i spremni smo ih
tolerirati. Uostalom, kao i partner naše…
pozitivanstav.com