Svi
znamo što je empatija i koliko je ona vrijedna. No, odrediti zdravu granicu
empatije nije baš jednostavno. Ako vam je empatija jača strana, evo prilike da
se zapitate je li možda upravo empatija vaša najveća slabost
Kako
voditi računa o drugima, a pri tom ne zaboraviti sebe? Koliko osjećati druge, a
da njihova bol ne postane naša? Postoji puno načina na koje možemo zaboraviti,
napustiti, odbaciti sebe. Jedan od njih je i „bijeg u drugoga“, piše Sensina
kolumnistica Tomica Šćavina.
Kad
„bježimo u druge“, bavimo se njihovim problemima, vjerujemo u te osobe, borimo
se za njihovu dobrobit. To je ono što će za voljenu osobu učiniti i dobar
partner, dobar prijatelj ili dobar roditelj, no kad je riječ o takvom bijegu,
prisutna je određena neravnoteža.
Bliska
osoba postaje neka vrsta epicentra i upravo zbog bavljenja tom bliskom osobom
(naročito partnerom), osoba koja je suviše empatična napušta i zaboravlja sebe.
Kombinacija empata i narcisa
Možda
ste već čuli, kad je riječ o toksičnim odnosima, da je kombinacija empata i
narcisa dobitna kombinacija. Kako ne volim etiketiranje ljudi na osnovi
njihovih slabosti, umjesto riječi empat koristit ću izraz oni koji previše
empatiziraju, a umjesto riječi narcis koristit ću izraz oni koji premalo
empatiziraju. Na ovaj način govorimo o nama ljudima i o našim ljudskim
manjkavostima, a ne o hodajućim greškama zvanima empat i narcis.
I
oni koji previše empatiziraju i oni koji premalo empatiziraju instinktivno su
razvili ove svoje „manjkavosti“ kako bi preživjeli. Za nekoga je bilo prirodno
uklopiti se u emotivno polje svoje obitelji tako da udovoljava drugima i stalno
se brine o njihovim potrebama, a za nekog je bilo prirodno prilagoditi se tako
da primarno vodi računa o svojim potrebama, zanemarujući i ne doživljavajući
druge.
Promjena je moguća samo iznutra
Ovo
su dva suprotna pola koja se itekako privlače. Onima koji previše empatiziraju
nedostaje sposobnost da se pobrinu za sebe, misle na svoju dobrobit i
udovoljavaju prvenstveno sebi. Kad vide da netko vrlo lako uzima za pravo
staviti sebe na prvo mjesto, ne vodeći računa o tome kako se pritom drugi oko
njega osjećaju, hvata ih nevjerica i često imaju snažan poriv tu osobu
promijeniti. No, jedina stvarna promjena moguća je iznutra.
Prije
svega, važno je shvatiti da pretjerana empatija nije znak velike dobrote. To je
znak nemogućnosti čuvanja i vrednovanja sebe i svog svijeta, a ta nemogućnost
vodi u lošem pravcu. Vodi u „bijeg u drugoga“ i ponavljanje utabanog emotivnog
obrasca koji glasi: ja sam nevažna, moja ranjivost ne postoji.
Zar ne zaslužujem bolji tretman?
Uvijek
iznova očekujući senzibilnost i empatiju od onih koji premalo empatiziraju, oni
koji previše empatiziraju troše se u traženju nemogućeg. Upadaju u zamku
razmišljanja da njegujuću pažnju i vrednovanje svog unutarnjeg svijeta trebaju
dobiti prvenstveno izvana i to ponajprije od onih koji im to, zbog vlastitih
emotivnih ograničenja, ne mogu dati.
Ostane
li predugo u bliskom odnosu s osobom koja premalo empatizira, osoba koja
previše empatizira zaključit će da bolji tretman i ne zaslužuje. Naviknut će se
na to da nema pravo na svoju ranjivost, na vlastite emotivne potrebe i podršku,
jer joj je to itekako poznato unutarnje mjesto. I što dulje u takvom odnosu
ostaje, to si više potvrđuje kako nije važna i da je „biti tu za drugoga“
jedina mjera njene osobne vrijednosti.
Empatija prema sebi
Iako
empatija prema sebi može zvučati kao oksimoron, ljudi koji previše empatiziraju
trebaju upravo to. Čuvanje i vrednovanje svog unutarnjeg svijeta omogućuje i
osjećanje sebe i svog unutarnjeg svijeta, umjesto stalnog osjećanja i
doživljavanja drugoga. Imam pravo pobrinuti se za sebe, ja sam važna, moje je
postojanje vrijedno, smijem osluškivati svoje želje, imam pravo na svoje
emotivne potrebe - poruke su koje trebaju onima koji previše empatiziraju.
Počnu
li osjećati dragocjenost svog unutarnjeg svijeta i važnost svog mogućeg
doprinosa bližnjima i svijetu, postoji mogućnost da se prestanu trošiti na one
koji premalo empatiziraju.
Oni
koji previše empatiziraju mogu doprinijeti drugima i svijetu na nevjerojatne
načine, upravo zato što druge osjećaju. Međutim, to mogu raditi sa svojim punim
kapacitetima tek onda kad prestanu gubiti energiju na mijenjanje onih koje ne
mogu promijeniti i kad prestanu očekivati empatiju od onih koji im je ne mogu
dati.
Tada
mogu početi više osjećati svoje tijelo, umjesto da se identificiraju s tuđom
boli, a zatim pokušavaju izliječiti ili popraviti tog nekog kako bi ublažili
vlastite boli.
Pravi
odabir
Svi
imamo svoju jedinstvenu lepezu životnih iskustava i specifičnu obiteljsku dinamiku
koja nas je oblikovala. To je ono što nam pripada, iako neugodna, teška ili
loša iskustva nismo za sebe birali. Baveći se tuđim teretom koji nam ne
pripada, lako možemo upasti u zamku zaboravljanja na svoj teret, na vlastite
nedostatke i životne zadatke koji nam iskustvo života mogu učiniti cjelovitijim
i svrhovitijim.
Preuzeti
odgovornost isključivo za svoju sudbinu, umjesto preuzimanja odgovornosti za
teret koji im ne pripada, izazov je za sve one koji previše empatiziraju s
drugima. Pod sudbina sada mislim na koloplet emotivnih i mentalnih obrazaca
koji su nastajali tijekom odrastanja kao rezultat prilagodbe, sredstvo
preživljavanja.
Obrasci
iz prošlosti zaista projiciraju budućnost i kroje našu sudbinu. No, to ne znači
da je ta sudbina neizbježna. Neizbježna je za one koji se ne mogu ili ne žele
mijenjati, a za one koji se žele i mogu mijenjati budućnost postaje pitanje
odabira. Za ljude koji previše empatiziraju pravi odabir je: prije svega,
pobrinuti se za sebe.
Piše: story.hr