Vodonoša
je imao dva velika keramička bokala.Nosio ih je na ramenima okačene na
krajevima dugog štapa. Jedan bokal je imao pukotinu dok je drugi bio čitav i
uvijek je uspijevao prenijeti jednu te istu količinu vode.Put od izvora do kuće
bio je dug i uvijek je u napuklom bokalu donosio polovinu sadržaja vode do
kuće. Trajalo je to tako dvije cijele godine, iz dana u dan. Naravno cijeli
bokal je bio ponosan na sebe kako je do kraja uspješno ispunio obvezu, dok se
siroti napukli bokal stidio, osjećao se poniženo i potišteno, što je uvijek
ispunjavao samo polovinu obveze. Jednog dana nakon dvije godine obratio se
vodonoši na izvoru.
-
Sramota me je, jer voda kaplje iz mene na cijelom putu do kuće.Vodonoša mu je
odgovorio:- Da li si primijetio, da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj, a
ne na strani drugog bokala? To je zato, jer sam ja uvijek znao za tvoj
nedostatak, i uvijek sam te podržavao i nosio sa te strane. Svaki dan si ih
zalijevao, kada smo se vraćali. Dvije godine uživam u ovom prekrasnom cvijeću,
prolazeći pored njega svaki dan. Da nisi takav, kakav jesi, onda ni ova ljepota
ne bi ukrašavala moj dom.
Da
li želiš znati, koja je pouka?
Svatko
od nas ima poneku manu. Svi smo mi pomalo napukli bokali. Ali, ovi lomovi i
mane koje su u svakom od nas, čine nam život zanimljivijim, interesantnijim i
vrednijim. Samo trebamo uvažavati svakoga upravo onakvim kakav jest i uvijek
gledati dobru stranu u ljudima
fb-obojisvojzivotpozitivno
