Otkada pamtim prva
listanja i čitanja tinejdžerskih časopisa, koji su većim dijelom pisani za
djevojke, a kasnije i nešto „ozbiljnijih“ ženskih magazina, oduvijek su bili
krcati temama koje su ukazivale na to da djevojka ili žena mora promijeniti
svoje ponašanje kako bi dobila muškarca kojeg želi.
Od naslova poput
10 načina kako mu pružiti najbolji poljubac, preko tema kako ga zainteresirati
za sebe, kako mu prići i osvojiti ga, pa sve do toga kako ga zadovoljiti u
krevetu, većina naslova tekstova ima samo jedan zajednički nazivnik – sve je
podređeno njemu.
I to je razlog
zbog kojeg sam prije nekoliko godina prestala čitati „ženske“ časopise. U nadi
da su se promijenili, povremeno prolistam koji kod prijateljice, no uz nekoliko
iznimaka te kvalitetnih kolumni i osvrta na aktualna ženska pitanja, promjena
nema.
Dakako, mediji su
poseban način prijenosa informacija te ih na našem području zaista ima iznimnih
i vrhunskih, ali jednako tako i onih drugih.
S mnogih strana
slušamo kako je sve podređeno „frajerima“. To me kao feministkinju oduvijek
neopisivo živciralo, a primijetila sam da to utječe i na to kako žene vide same
sebe. Kada se k tome pridodaju i danas popularne društvene mreže, pritisak da
se bude savršena žena koja će savršeno nadopunjavati „svog“ muškarca još je
veći.
Najžalosnije je
što se to servira već i djevojčicama. Jedno skandinavsko istraživanje pokazalo
je da djevojčice već u dobi od šest godina počinju vjerovati da su manje
sposobne od dječaka te da se moraju ponašati na određeni način kako bi ih bile
vrijedne.
Također sam na
jednoj radionici za djecu koju sam vodila doživjela da je 13-godišnjakinja
rekla kako ona nema ni jednu pozitivnu osobinu i nikakve talente, a istodobno
je nahvalila bratića koji ide s njom u isti razred.
Mislila je da je
on bolji od nje, a kasnije sam iz razgovora s drugim djevojkama koje su mi
prišle saznala da je i preko ušiju zaljubljena u jednog dečka iz susjednog
razreda, ali je mislila da je preružna za njega.
U studentskim
danima imala sam prijateljicu za koju se činilo da točno zna što želi u životu,
koja se toliko veselila diplomi i radu u struci s djecom te bila uvijek skromna
u svojim željama. Sve dok se nije pojavio ON – netom diplomirani, iz ugledne
obitelji. Iako se na početku opirala jer je bila zaljubljena u nekog drugog,
uskoro se počela pretvarati u nekog neprepoznatljivog.
Odlasci na skupe
večere, odijevanje u sve kraće i kraće suknje, sve više šminke i, u konačnici,
odustajanje od posla u Hrvatskoj i diplome za koju se toliko trudila te odlazak
za njim u inozemstvo.
Mijenjati
se moramo samo zbog sebe samih
Nedavno sam vodila
razgovore s nekoliko muških prijatelja kako bih dokučila što se to krije u
njihovim mislima. Jedan od njih je i psihoterapeut.
Što muškarci uopće
žele od žene? Kako im pristupiti? Zašto bi se žena trebala mijenjati za njih? I
bi li se uopće bilo tko trebao mijenjati?
Svi su složni u
tome da žele ženu koja zna što želi, koja je sigurna u sebe, koja ima zacrtani
cilj u životu i drži ga se, koja je emocionalno stabilna i kojoj je partner
samo jedna stavka u životu, a ne cijeli svijet.
Dobila sam
odgovore koji kažu da žele vedru ženu koja vodi svoj život i kojoj će oni biti
samo vjetar u leđa i velika podrška u svemu što radi, a ne centar svemira.
Navodno će jedino
tako žena zaslužiti njihovo poštovanje i divljenje. Doduše, znamo da bi
razgovor s nekim drugim mogao ponuditi znatno drugačije odgovore, poput onih da
je žena stvorena samo za kuću. To je posebna grupa ljudi.
I to me opet vraća
na onu nekadašnju prijateljicu iz studentskih dana, ali i sve žene u mom
okružju, pa i samu sebe.
Da, stoji baš sve
što sam saznala iz razgovora s muškim prijateljima, no žena ne bi trebala
postajati snažna, hrabra i neustrašiva samo zato da bi je muškarci zapazili.
Ne, ona to mora biti zbog sebe same. Sebe mora staviti na prvo mjesto: svoje
obrazovanje, svoj posao, svoju obitelj i prijatelje, a doda li se tome i briga
za vanjski izgled koji joj je možda važan, trebala bi ga njegovati isključivo
zbog sebe, ne zbog društva i muškaraca ili nečega što joj kažu mediji.
Priroda li se tome
kasnije partner koji će prepoznati sve to i poželjeti provesti svoj život s
njom, odlično. No ako se ne pojavi, to nije baš nikakav razlog za tugu, osjećaj
usamljenosti i paniku, što nam god nam okolina pokušava nametnuti.
Svi bismo mi
trebali svakog dana raditi na sebi, ali isključivo zbog sebe i ni zbog koga
drugoga na ovom svijetu. Poželimo li se dodatno obrazovati, napraviti tetovažu
koju dugo želimo, otići same na putovanje za koje dugo skupljamo hrabrost,
preseliti se u drugi grad ili državu, to moramo napraviti isključivo zbog sebe
i ni zbog koga drugoga.
Uostalom, kada se
neki muškarac odlučio mijenjati isključivo zbog žene? Javite mi gdje takvi
rastu.
zadovoljna.hr