Osim fizičke ovisnosti koju izaziva nikotin,
pušenje izaziva i psihičku ovisnost. Mnogi pušači kada se riješe fizičke
ovisnosti, suočavaju se s puno težim zadatkom, a to je da ne zapale cigaretu u
situacijama u kojima su navikli prilikom pijenja kave, nekog alkoholnog pića
ili nakon treninga. Latinka Basara, prof. psihologije, spec. klin. psih. govori
o psihološkim aspektima ovisnosti o pušenju.
Poput Pavlovljevih pasa
"Nikotin je tvar koja izaziva ovisnost i
njegovo uskraćivanje podrazumijeva potrebu tijela za prilagodbom na metabolizam
bez nikotina što će izazvati fizičke reakcije koje nazivamo simptomima
ustezanja ili apstinencije. Simptomi fizičke ovisnosti su prolazni i kod svake
osobe mogu biti drugačiji. Najčešće se novi nepušači žale na pad tlaka,
vrtoglavicu, nesanicu, glavobolju, prolazne teškoće s probavom, razdražljivost
ili čak pad raspoloženja. Psihičkom ovisnošću o cigaretama možemo nazvati samu
'naviku' pušenja koje se osoba teško oslobađa. Do nje dolazi, između ostaloga,
dugotrajnim, kontinuiranim vezivanjem radnje koja nam izaziva ugodu pa nam je
važna. Primjerice, netko za cigaretom poseže nakon obroka, dok obavlja neki
određeni posao, u automobilu, po dolasku kući s posla, na poslovnom sastanku,
uz kavu ili piće, kad je uznemiren ili iz dosade i sl. Ponavljanjem tih radnji
zajedno i istovremeno, one se 'vežu' jedna za drugu i ubrzo samo pojavljivanje
situacije ('znaka') u pušača stvara želju za cigaretom (ugodom). To se u
psihologiji naziva klasičnim kondicioniranjem – jer doista, osim fizičke
ovisnosti – pušači postanu kondicionirani da želju za cigaretom jače osjećaju u
određenim situacijama.
Osim toga, ugoda koja se u ovisne osobe javi
nakon popušene cigarete dodatno učvršćuje ovisnost jer se šansa da ćemo neko
ponašanje nastaviti ponavljati i u budućnosti povećava onda kada ta aktivnost
ima za nas neposredne pozitivne posljedice. Dakle, uskoro se određena radnja
povezuje s određenim osjećajem ili situacijom, a pušač ih više ni ne pokušava
proživjeti bez cigarete. Zato je psihička ovisnost tvrdokornija, jer se osobu
bazično mora 'naučiti' ponovo živjeti bez duhanskog dima, što često znači
usvajati nove navike i nov način razmišljanja, lišen automatizma", tumači
Basara.
Pušenje nije razarajući tip ovisnosti, ali je ipak ovisnost
O štetnom utjecaju pušenja na zdravlje puno se
zna i govori, a kada se priča o prestanku pušenja onda je glavna tema kako
prebroditi fizičku apstinencijsku krizu, iako ona psihološka može biti teža i
dugotrajnija. Specifičnost pušenja jest i u tome što ono ne predstavlja tešku
ovisnost poput ovisnosti o alkoholu ili drugim drogama gdje su posljedice na
organske sustave katkada dramatične i vidljive odmah nakon konzumacije tvari;
pušači ni po čemu ne odskaču u svojoj prilagođenosti u društvu, jednako su
sposobni, koncentrirani, u stanju su dobro funkcionirati. No, unatoč tome
pušenje ima sličnosti s ostalim ovisničkim ponašanjima poput negiranja
postojanja problema s prestankom pušenja ili razinom ovisnosti, poduzimanje
svih mjera da se "ne ostane bez cigareta", tzv. "žicanje"
ili traženje cigareta od drugih ljudi u situaciji kad ih treba, a nema,
racionaliziranja samog pušenja (npr. "Ah, to mi je jedini porok!")
kao i postupaka da se u određenim situacijama domognu cigareta, zanemarivanja
činjenice da pušenjem negativno a katkada i nepovratno djeluju na svoje i
zdravlje osoba iz svoje okoline i sl.
Basara kaže da fizičko odvikavanje od cigareta
traje relativno kratko, liječnici tvrde da se radi o 72 sata tijekom kojih se
tijelo najčešće oslobodi nikotina čime u pravilu nestaje i fizička ovisnost
koja uzrokuje žudnju. Nije zanemarivo da neke osobe tu fizičku apstinenciju
osjećaju jako intenzivno i teško ju prebrode. Ali psihička ovisnost je
tvrdokornija i traje dulje, sve dok se osoba ne "oduči" navike
pušenja.
Osoba može mjesecima biti nepušač, ali dovoljan
je jedan poticaj da joj se opet vrati potreba za cigaretom, dakle to je
psihološka potreba jer fizička više ne postoji, ali postoji memorija kako je
pušenje djelovalo na tu osobu u sličnoj situaciji. To je isti mehanizam kao i
kod bilo koje ovisnosti kao i svaka druga ovisnost, a temelj je potreba da se
umirimo nečim izvana.
Svatko treba individualni savjet, ali najbolji
rezultati postižu se u grupi
"Za odvikavanje od pušenja nije uvijek
potrebna stručna pomoć. Postoje ljudi koji sami donesu odluku o prestanku
pušenju i to čine na neki svoj način, osluškujući svoje tijelo i pronalazeći
neki svoj, osobni motiv. No, tu su i oni koji to ne mogu sami i oni se javljaju
stručnjacima. Stručno savjetovanje može biti individualno, dakle, jedan na
jedan s terapeutom ili u grupi", kaže Basara i objašnjava da postoje neki
univerzalni koraci kada je odvikavanje od pušenja u pitanju, ali i da svakome
tko se obrati za pomoć treba pristupiti i individualno.
Objašnjava da se univerzalni savjeti odnose na
tehnike kojima se veza s cigaretom polako raskida:
Bivšim pušačima savjetuje se da pažljivo i
postepeno ulaze u situacije koje su im bile okidači za pušenje, ali sada
opskrbljeni tehnikama i načinima za suočavanje kad im dođe želja.
Kada ih primi žudnja za cigaretom savjetuje im
se da pokušaju odgoditi trenutak kada će zapaliti jer za oko 3 minute bi žudnja
trebala proći ili da tu radnju namjerno zamjene nekom koja je inače nespojiva s
pušenjem (npr. intenzivna kratka tjelesna aktivnost – čučnjevi, hod po stepenicama,
duboki udasi trbuhom, konzumiranje vode, voća i sl.).
Preporučuje im se da zapale samo onu cigaretu
za kojom osjećaju najveću razinu žudnje.
Da u svojoj blizini ne drže cigarete kao niti
ostale "znakove" za pušenje (pr. pepeljare, upaljače, kutije za
držanje cigareta..) te da barem u početku izbjegavaju mjesta gdje se puši.
Da promatraju nepušače u nekim društvenim
situacijama i oponašaju ono što oni rade s rukama.
Savjetuje im se promjena navika, primjerice ako
kavu neizostavno vežu za pušenje da i kavu zamjene s nekim drugim napitkom...
Preporučuje im se uvođenje ili povećanje
fizičke aktivnosti koja blagotvorno djeluje na umanjivanje svih simptoma
ovisnosti.
Ako je pušenje isključivo vezano uz izloženost
stresu, radi se i terapijski na usvajanju drugih načina suočavanja sa stresom.
Postupno smanjivati ili prestati odjednom?
Basara kaže da su to neke univerzalne
preporuke, ali da svaki pojedinac ima svoju priču i da se u skladu s njom radi
najbolja strategija za tu osobu. Kada je u pitanju psihološki aspekt
odvikavanja od pušenja puno se važnosti pridaje samoj edukaciji o procesima
tijekom odvikavanja. Primjerice, na početku odvikavanja od pušenja žudnja za
cigaretom je izuzetno jaka i ona djeluje pušaču kao da nikada neće prestati i
mnogi tu i pokleknu jer misle da nema smisla boriti se s nečim tako snažnim.
Priče ostalih članova grupe tu su silno korisne jer se pušači zaista bolje
razumiju u onome što prolaze i katkada se međusobno izvrsno motiviraju i
savjetuju.
Motivi za prestanak pušenja su različiti.
"Nekome je motiv obećanje koje je dano djeci, drugome zdravlje, nekome osjećaj
kontrole nad sobom itd., no pojedincu uvijek pomaže kada uz sebe ima nekoga tko
prolazi kroz slično iskustvo kao i on. Zato su grupe podrške za odvikavanje od
pušenja vrlo korisne. Podrška ostalih pušača na tom putu da svi postanu
nepušači neobično je važna, a terapeuti su tu da upravljaju procesima, podupiru
savjetima i edukacijom te da bodre dobre ideje i pokušaje unutar grupe",
objašnjava Basara.
Psihologinja kaže da je jedno od učestalijih
pitanja kada se govori o prestanku pušenja - treba li prvo smanjivati broj
popušenih cigareta ili prestati odjednom? "Kao stručnjaci, često kažemo da
je važan cilj - da pušenje u potpunosti prestane i da je važno da se to dogodi
što prije. Hoće li netko danas odlučiti i sutra odmah prestati pušiti ili će
smanjivati sa dvadeset na sedam cigareta pa na tri, zatim s tri na jednu pa
postići da dođe do nule - tu ponudimo savjet i preporuku te bodrimo osobu da
odluči o tempu onako kako ona osjeća da može jer od čistog forsiranja osobe
koja nije spremna - nema puno odgovora", objasnila je Basara i nabrojala
kroz kojih pet faza prolazi osoba kada dolazi do odluke o prestanku pušenja:
·
Faza pretkontemplacije - u kojoj
pušač uopće ne razmišlja o prestanku pušenja u narednih šest mjeseci
·
Faza kontemplacije - u kojoj raste
svijest pušača o štetnosti pušenja i u kojoj pušač razmišlja o skorijem
prestanku pušenja
·
Faza pripreme - u kojoj osoba
počinje čitati, intenzivno razmišljati i razgovarati o prestanku pušenja, radi
planove, priprema se na odbacivanje cigarete, traži pomoć stručnjaka.
·
Faza aktivacije – u kojoj osoba
prestaje pušiti
·
Faza održavanja – nakon prestanka,
faza u kojoj se osoba suočava s održavanjem statusa nepušača.
"Kada se jave po pomoć, nisu su svi pušači
u jednakoj fazi spremnosti na prestanak. Boravak u grupi i edukacija pomaže i u
tome da si sami osvijeste koliko su blizu ili daleko od cilja i kako se pomiču
u tim fazama te što im je potrebno da prijeđu iz jedne faze u sljedeću. U
slučaju da osoba ne uspije odmah u prvom pokušaju, nema potrebe za osjećajem
neuspjeha, već se treba spremiti na što skoriji sljedeći pokušaj. Ako u tome
ustrajemo uspjeh će sigurno doći i svatko može prestati pušiti",
protumačila je Basara.
