"Dani
su mi trajali kao vječnost, radni dan postao mučenje srednjovjekovnim spravama,
a glavobolja razlog zašto kava i ja nikad nećemo prekinuti našu dugogodišnju
vezu ispunjenu obostranom ljubavlju"
Svakog
ljeta uđem u neku glupu fazu gdje ću "postati najzdravija verzija
sebe", a s obzirom na to da se od svih poroka jedino borim s ovisnošću o
kavom, ova divna namirnica postaje mi neprijatelj broj jedan kojeg hitno treba
srezati. Kava i ja volimo se dugih 15 godina, lijepo nam je zajedno, a ja
ponekad od te silne ljubavi ne mogu zaspati do 1 ujutro i tresem se kao da sam
na kokainu. Da, loše je, ali ne mogu si pomoći. Volim kavu!
Već
sam se četiri ili pet puta ranije probala "skinuti" s kave. Najčešće
izdržim tri, četiri dana i odustajem. Moje tijelo i moj mozak toliko su
istrenirani na kavu da sam bez nje potpuno beskorisna. Svatko tko je ikada
pokušao prestati piti kavu zna kakva je to (baš kao i svaka druga ovisnost)
noćna mora. I tako sam, sjedeći u agoniji tijekom svojeg posljednjeg pokušaja
odvikavanja od kave shvatila da bi bilo dobro pokriti sve faze svog
(neuspješnog) pothvata. Ako ju već ne mogu piti, barem mogu pisati o njoj.
Pomoći će, zar ne? Ne?
Teror zvan JUTRO
Već
unaprijed osjećaš intenzivan strah zbog spoznaje da ujutro moraš ustati i
pokušati funkcionirati u svijetu bez kave. Kako ću voziti na posao? Kako ću
gledati? Što da radim ujutro? Kako da ustanem? Možda nije pametno da ovo
izgovorim na glas, ali ruku na srce, tijekom procesa odvikavanja, više puta sam
ozbiljno razmišljala o tome da lažem da sam bolesna i ostanem u krevetu cijeli
dan. Buđenje je agonija koja ne prestaje. Barem ne za mene. Nikada.
Preispitivanje života i smrti
Recimo
da je radni dan bez kave pun pitanja, pun preispitivanja, pun gledanja u
prazno. Zašto si ja ovo radim? Što ovo meni treba? Koga ja lažem? Zašto ja imam
ovaj posao? Zašto ja moram ustati? Što ovaj e-mail uopće znači? Što je život?
Zašto sam ovdje? Zaista na niti jedno nemam odgovor.
Ljubomora je bezkofeinsko čudovište.
Čovjek
ne primjećuje kavu, sve dok mu se ne oduzme. Zašto svi moji kolege piju kavu?
Zašto?! I zašto u zajedničkoj kuhinji postoji aparat za kavu? Zašto?! Moja
ljubomora na njih i njihove šalice s kavama pokrenula je brojne neugodne
razgovore. Ono kad si ne možeš pomoći pa zaljubljeno promatraš ljude koji piju
kavu i skoro da joj možeš osjetiti okus u ustima...Rekla sam skoro.
„Kofeinska glavobolja“
Bez
pretjerivanja, ovo je razlog mojeg neuspjeha oko polovice trećeg dana bez kave.
Luđačka glavobolja koja danima ne prestaje razlog je zašto odustajem. Ok, znam,
"kofeinska glavobolja" ne može se usporediti s migrenom, ali tutnjava
u glavi koja ne prestaje od jutra do sutra mi je nepodnošljiva. I ne mama,
zeleni čaj ne pomaže!
Ne gledaj me, ne diraj me, ne obraćaj mi
se.
Nema
tog PMS-a u kojem se borim s takvom ljutnjom i bijesom kao kod odvikavanja od
kave. Odjednom svi su glupi, svi postavljaju glupa pitanja, svi me nerviraju, ni
bebe zlatnog retrivera više nisu slatke. Jesam spomenula bijes prema sebi?
Koliko glup možeš bit da uopće dođeš na ovakvu ideju?
Koncentracija, što je to?
Kad
sam bez kave, bijeli zid je najzanimljivija stvar na svijetu jer bi doslovno
satima mogla u njega gledati. Nesposobna sam za razgovor, zvučim kao gospođa iz
"nisam školovala" videa, slažem rečenice na razini 6-ogodišnjaka.
Okej, ljudi koji ne piju kavu su i službeno superjunaci i zbog svojih moći
zaslužuju biti klonirani. Hvala!
Kad ću ja na wc?
Ajde,
ajde, nećemo se praviti fini, svi kakamo. Osim mene, kad ne pijem kavu.
Trenutno zamišljam svoja crijeva s velikim upitnikom iznad glave, jaaaako
zbunjena i jaaaako željna kave.
Kroničan umor
Do
popodneva, osjećaš se doslovno iscijeđeno. Ne ono kao da nisi spavala danima,
više kao tjednima - i krevet je jedino mjesto na svijetu koje ti se sviđa. Više
puta sam razmišljala o tome da legnem ispod spola na poslu i samo malo zatvorim
oči... Onako u stilu Georgea Costanze. S obzirom na to koliko sam beskorisna
cijeli dan, čini mi se da nitko ne bi ni primijetio da me nema.
Depresija
Kao
i kod svakog prekida, fali ti tvoja bolja polovica i osjećaš bol i tugu zbog
gubitka. Tvoja BFF. Tvoja radost. Tvoje sve. Pokušaj zamisliti to u kombinaciji
s fizičkim nuspojavama "skidanja" s kave. Jedna riječ - depresija.
Prihvaćanje
Nije
lako odreći se nečega što voliš, pogotovo kada je tvoje tijelo također
zaljubljeno. Ali spoznaja da možeš živjeti bez nečega o čemu si ovisan odjednom
te osnažuje... Sve dok ne osjetiš njezin zamamni miris, poludiš u trenutku,
odustaneš i napraviš si kriglu kave za svaku sekundu koju ste provele odvojeno.
Pa tako i tako uvijek na kraju dolazim do iste spoznaje: OVISNICA SAM.
miss7.24sata.hr