Dok pišem ovaj članak razmišljam o jednoj sedamdesetogodišnjoj pacijentkinji koja uznemireno traži po sobi svoje stvari govoreći: “Stalno me pljačkaju, nikako da pronađem stvari. Maloprije mi je telefon bio tu.“
Starenje je prirodan biološki proces koji započinje rođenjem. Kako stari naše tijelo tako i naš mozak trpi promjene. Većina ljudi u starosti primjećuje da s vremena na vrijeme ima teškoće sa pamćenjem. Problemi sa pamćenjem mogu biti rezultat prirodnog fiziološkog starenja, ali na isti način može biti i alarm za nastanak demencije.
Demencija je koncept koji označava gubitak pamćenja i drugih intelektualnih sposobnosti, koji utiče na svakodnevni život oboljelog i njegovo samostalno funkcionisanje. Postoji više vrsta bolesti kod kojih može da se javi kognitivno propadanje, ali jedna od njih koja ima najveću učestalost i čini je preko 60% od svih slučajeva, je Alzheimerova bolest.
Simptomi pojavljivanja bolesti su sporo-šunjajući, bolest je „podmukla“. Skoro uvijek počinje teškoćama u novom učenju i pamćenju i, dalje je praćena gubitkom samostalnosti u svakodnevnom funkcionisanju uslijed disfunkcija na planu govora, čitanja, pisanja, prostorne orjentacije, uz upadljive izmjene ponašanja.
Rani stadijum pojave bolesti od strane jedinke i članova njene porodice često se tumači kao normalan dio procesa starenja, te je iz tog razloga teško odrediti kada je bolest nastala. U ranim stadijumima bolest se prvenstveno ispoljava poremećajem pažnje za nove događaje, te jedinka zaboravlja važne aktuelne događaje vezane za bliske članove porodice. Ne može da se sjeti datuma rođendana, vjenčanja, imena bliskih ljudi. Pacijent ima teškoće snalaženja u do tada rutinskim aktivnostima, u obavljanju finansijskih i administrativnih procedura (podizanje novca sa računa, uplaćivanja računa u banci). Izražen je i problem snalaženja u prostoru i može da se desi da se u poznatoj sredini pacijent ne snalazi, pa čak i da nije u stanju da pronađe put do kuće. Nekad se desi da pacijenti ispoljavaju visok nivo sumnjičavosti i nepovjerenja, mogu da manifestuju znake depresije i anksioznosti, mogu izgubiti interesovanje za hobije i druge aktivnosti koje su im prije toga pričinjavale zadovoljstvo. Neki pacijenti mogu biti svjesni činjenice da zaboravljaju, dok su neki drugi bez uvida, zanemarujući svoje probleme sa pamćenjem, ispoljavajući čak ljutnju kada ukućani primijete problem i žele sa njim otvoreno o tome da razgovaraju.
Bolest ima progresivan tok te simptomi kako odmiče vrijeme postaju sve teži. Može da dođe do pojave halucincija, tj. da osoba vidi ono što ne postoji u relnosti. Dolazi do poremećaja spavanja. Pacijent u tom stadijumu ne može da funkcioniše sam i potrebna mu je pomoć druge osobe oko osnovnih aktivnosti: hranjenja, oblačenja, održavanja lične higijene. Dodatno se mogu javiti smetnje sa gutanjem, teškoće u hodu, te poremećaji kontrole pražnjenja.
Demencija je bolest koja ne pogađa samo oboljelu osobu, već čitavu porodicu. U takvim okolnostima najveći teret bolesti nosi sa sobom osoba koja se stara o bolesniku. U prvim fazama pojave bolesti djeca-supružnik oboljelog teško prihvataju da se njihov roditelj-supružnik tako ponaša. Emocionalni stres njegovanja osobe sa demencijom je ogroman, a jedan od dobrih izbora za staratelje dementne osobe je planiranje načina kako se nositi sa ovom bolesti u budućnosti.
Neke od emocija koje doživljavju članovi porodice oboljelog od demencije su : krivica, ljutnja, usamljenost, zbunjenost, a tu su i depresija i anksioznost.
Pojavu bolesti članovi porodice doživljvaju kao gubitak zbog koga osjećju tugu, na taj način tugujući zbog onog što je osoba nekad bila. Čujem često rečenice “Moja majka je bila vrhunski specijalista, radila je u ambulanti do unazad godinu dana”. “Ona odlično poznaje istoriju, divno je slušati i sada, kako to da se ne sjeća onog što je bilo juče”.
Nimalo nije lagodno osjećanje zbog ponašanja bolesnika koji pati od demencije, njegovo ponašnje vam može izazvati ljutnju, koja se često javi kada pomislite da ne možete više da izdržite sa njim I da želite da ga smjestite u dom.
Vaša ljutnja može da bude mješana. Ona može da bude usmjerena na oboljelu osobu, samog sebe, ljekara ili situaciju. Važno je da razlikujete sopstvenu ljutnju u odnosu na ponašanje koje je posledica bolesti i vaše ljutnje prema samoj osobi.
- Podjelite sa drugima svoja osjećanja o iskustvima njegovanja dementne osobe;
- Od važnosti je da odvojite vrijeme za sebe, čak i da se izmjestite iz tog konteksta na neko vrijeme;
- Potrebno je da znate koliko možete da izdržite dok ne postane previše;
- Nemojte da optužujete sebe niti oboljelu osobu za probleme sa kojima se suočavate. Zapamtite, uzrok je bolest;
- Ne ustručavajte se da tražite pomoć;
- Ne zaboravite, vi ste prvenstveno važni, a onda ste važni i osobi koja pati od demencije.
Izvor: http://www.zenasamja.me
