Četrdesete mogu biti predivna zbrka s vremena na vrijeme. Ali četrdesete su i jednostavne. Za sobom smo ostavili loše odluke i prekrasne uspomene. Oko četrdesete počinjemo gledati prema unutra. Četrdesete znaju da se najbolji dani života još nisu ni dogodili!

 

Kako se čarobni broj 40 pojavljuje u našem životu, počinjemo shvaćati da je život nešto više od beskrajne hrpe rublja, suđa i djece koja se zabavljaju sa svojim aktivnostima. Proveli smo cijeli odrasli život pokušavajući sebi dati nešto izvan sebe.

 

Potrošili smo toliko vremena i energije na druge, pokušavali dokazati naše postojanje, da smo zaboravili na sebe na tom putu.

 

Dođe tako čarobni dan kada gledamo oko sebe i shvaćamo da smo jedino sami odgovorni za sebe. Oko 40-te počinjemo gledati prema unutra.

 

Počnemo se pitati što su naše strasti i koje interese imamo. Vjerojatno smo odvojili neko vrijeme za stvari u kojima smo uživali tijekom posljednjih nekoliko godina, ali više da bismo izbjegli ludilo naših kućanstava nego što je to bila stvarna strast zbog koje je naše srce pjevalo.

 

Počnemo postavljati pitanje: što da radim sada? Sada kada možemo učiniti sve što želimo učiniti, jer više ne moramo brinuti za djecu niti se misliti što ćemo kuhati za večeru. Zbunjeni smo.

 

Tko sam ja? Što me inspirira? Što čini da se moje srce smiješi? Sva ta pitanja postaju važna u našim umovima.

 

Moramo pronaći odgovore. Tražimo odjeljak za samopomoć u knjižari. Imamo sastanke s životnim trenerima ili terapeutima. Počinjemo se upuštati u ovakve razgovore s prijateljima.

 

Ono što vidimo unutar sebe ponekad nas plaši. Ta snažna želja da postajemo svjesniji onoga što nas inspirira je veća nego što smo ikada dopustili.

 

Neki od nas se ljute na sebe jer su sve ove godine zapostavljali svoje strasti. Neki od nas su se uplašili koliko je ta želja jaka. Neki od nas nemaju pojma koje su uistinu njihove strasti. Ali tada započinje buđenje.

 

Ljudi koji nas promatraju sa strane mogli bi reći da je to kriza srednjih godina, a ne buđenje. Mi sami to možemo nazvati krizom, a ne buđenjem.

 

Kriza se definira kao nestabilna ili čak opasna situacija – a mi se možda osjećamo nestabilno u svijetu koji smo tako dobro poznavali, u svijetu u kojem smo shvatili sva pravila i rasporede.

 

Zatim, čini se, sve to se mijenja preko noći. Probudimo se s tim čudnim osjećajima koje doživljavamo. Počinjemo prepoznavati ili postajemo svjesni nečega što se vrtloži u nama. Nešto duboko i stvarno unutar nas.

 

Možda s 40 godina postanemo svjesni da smo važan dio ove krreacije i otkrivamo darove koje imamo ponuditi.

 

Pronalazimo mekše načine kojima društvu dajemo do znanja da imamo nešto za ponuditi… Sebe.

 

Više ne osjećamo potrebu za upravljanjem striktnim rasporedom. Sada, kada idemo na tečaj joge ili odemo u knjižaru, doista to radimo radi uživanja, a ne radi bijega. Svjesni smo svih mogućnosti onoga što imamo i tko smo.

 

Sada smo spremni odvojiti vrijeme za sebe. Spremni smo na čaroliju koju donose četrdesete.

 

A četrdesete znaju da se najbolji dani života – još nisu ni dogodili! atma.hr