U
životu svakog čoveka nastupi vreme kad se sumiraju životni rezultati. Kada se
uoče greške i podvuče crta, dolazi mudrost. To se obično dešava u trećem dobu.
I onda, kad se osvrnete na ceo svoj život, dođete do saznanja da ste puno toga
radili pogrešno i nerazumno trošili vreme, koje se više nikada nećete vratiti.
Psiholog
Ana Kirjanova je u pričama starijih ljudi zapazila jednu zajedničku crtu –
dubok i tačan zaključak, na koji mlađe generacije treba da obrate pažnju.
Za
čime ćemo se žaliti u starosti?
U
starosti nećemo najviše žaliti što smo malo putovali.
Niti
što smo malo pažnje posvetili svom duhovnom razvoju.
I
ne zato što smo loše vaspitali decu.
Niti
što se nismo posvetili umetnosti. Iako ćemo možda i žaliti zbog toga – kako
pišu neki psiholozi, koji su još daleko od starosti.
Razgovarala
sam s mnogim vrlo starim ljudima, koji nisu bili nimalo senilni. Najviše od
svega su žalili što su dozvolili da ih iskorišćavaju.
Trpeli
su nezasluženo maltretiranje. Zašto nisam umela da se oduprem, kada me šef
terao da radim za troje? – pitala se jedna stara dama.
A
druga se prisetila rodbine koja je došla u goste, iako je u jednoj sobi živela
sa dvoje dece i mužem. Ostali su nedeljama u gostima, a ona je čistila, prala,
kuvala i služila, kako što se od nje i očekivalo – samo, ko je imao prava da to
očekuje?
Neko
je trpeo zlostavljanje pijanog muža.
A
neko bezočne zahteve sasvim tuđih ljudi. Ne iz malodušnosti ili straha – već
naprosto da nikoga ne uvredi i ne povredi.
Da
ostaneš dobar u tuđim očima. Svi su najviše žalili zbog toga i razmišljali
naglas, kao bi sada, iz perspektive ovih godina, sve to jednostavno i mirne
duše odbili.
Toplu
vodu je imala jednom nedeljno, a cela familija bi se tog dana sjatila kod žene
sa troje dece, da se opere. Naravno, svi su se i kupali, a ona nije stizala da
opere i okupa svoju decu. I u devedesetoj se sećala toga s gorčinom i čuđenjem
– ali ne zašto su rođaci to radili, već što nije umela da ih odbije…
A
bila je i te kako ljuta!
Eto
čega će nam sigurno biti žao – vremena koje smo straćili bez potrebe i smisla,
uzaludnih napora, besmislenih žrtava i dobrovoljnog ropstva.
Nepotrebnog
trpljenja, koje niko nije umeo da ceni. I zato nema potrebe da se previše trpi.
Tada će vam ostati snage i vremena za putovanja, i za decu, i za unuke, i za
umetnost. I sačuvaćete zdravlje, a neće vam ostati gorčina u duši. Samo morate
naučiti da kažete – ne! I gotovo.
Ili
jednostavno ignorisati bezobzirne zahteve i posvetiti se umetnosti, putovanju
ili odmoru. Ili vaspitanju dece…
uspesnazena.com