U
ovo doba godine kolege, prijatelji, čitatelji... znaju me često pitati za kakvu
skijašku preporuku, točnije kamo bi pošli u tzv. hrvatskom tjednu koji počinje
prve subote u siječnju.
Njihova
spika ide otprilike "bili smo lani i preklani tu i tu, sada bi nešto novo,
pa daj reci". Iako znam koliko je teško pogoditi nečiji ukus i da bi me
sutra to moglo "skupo" koštati, više-manje uvijek se odazovem.
I
prvo što im kažem je da ne smiju robovati razvikanim mjestima, pogotovo onima
koja pohodi karavana Svjetskog kupa. Istina je da će to vjerojatno skupo
platiti, doći tamo, a dočekat će ih zatvore najbolje staze i žičare oko njih.
Nije mi se jednom dogodilo, pa vjerujte da znam o čemu govorim.
Najbolji
od svih kriterij jest omjer cijene i količine, ali isto tako i raznovrsnost
staza. Pa nisu valjda stare skijaške nacije, koje su u potragu za zimskim
radostima puno ranije krenule od Hrvata, odavno počele računati koliko im dođe
svaki ponuđeni i prijeđeni kilometar na daskama.
Zato
evo i tri preporuke u Italiji, Austriji i Bosni i Hercegovini, koje su
hrvatskim "ovisnicima o bijelom" najčešći izbor.
Val di Fiemme
U
Italiji ima puno boljih skijališta, ali VDF ima svoje atribute upravo u
spomenutom omjeru cijene i kvalitete. Dio je sustava Dolomiti Superski i cijena
6-dnevnog ski passa je u rasponu njegovih okvira, znači više od 200 eura, s tim
da ove sezone dva dana hrvatskog tjedna upadaju u visoku sezonu. Sve drugo, a
mislim u prvom redu na smještaj i hranu, je cjenovno ispod Austrije, pa čak i
Slovenije. Zahvaljujući tome nešto veća stavka prijevoza će se učas anulirati u
kućnom budžetu.
A
što se staza tiče, na raspolaganju ih je više od 100 kilometara. Od toga
najveći broj, više od 40 km, otpada na Latemar/Obereggen, koji povezuje mjesta
Predazzo, Pampeago i Obereggen. Startaju na 1500 metara i uzdižu se do 2500 m,
a radi se mahom o plavim i crvenim stazama, idealnim i za početnike i one koji
žele izbrusiti svoju tehniku.
Iznad
Cavalesea je drugo područje, Alpe Cermis, gdje ljubitelji prave strmine dolaze
na svoje sa 7,5 kilometara dugom crnom stazom Olimpia i visinskom razlikom od
1370 metara.
Kvalitetom
staza ne zaostaju ni druga dva dijela – Alpe Lusia/Bellamonte i Passo Role, dok
je Oclini/Jochgrimm ipak klasu ili dvije ispod svih pobrojenih.
Južni
Tirolci su pravi majstori za uređenje staza. Mogu se okolni pašnjaci i
zeleniti, ali tamo gdje se skija uvijek će biti snijega, uredno nabijenog i
ispeglanog.
Za
mene ne samo jedno od najboljih skijališta u Austriji, već i cijeloj Europi. U
rangu je onih francuskih, Hrvatima, a pogotovo obiteljima s djecom zbog
udaljenosti ipak nedostupnijih.
Saalbach
Smjestilo
se s obiju strana Alpa i zbog svog položaja nikada neće iznevjeriti, što se
tiče snijega. Vertikalni transport je doveden gotovo da savršenosti i odmičući
se od doline i početnih gondola gužvu nećete ni osjetiti.
Dužina
staza ponad Saalbacha, Hinterglemma i Leoganga je nevjerojatnih 270 kilometara
i uvezuje ih 70 najmodernijih žica. Za svačiji su ukus, pa je zato ovaj dio
Austrije omiljen svim generacijama.
Neće
iznevjeriti ni one koji dolaze bez skija. Bilo da se radi o šetnji i šopingu
mjestima i selima iz slikovnica, bilo sanjkanju, i to noćnom. Nakon što vas
ratrak odveze na večeru u jednu od 70 koliba, domaćini će vam ponuditi da se do
hotela ili apartmana vratite na sanjkama. Užitak je neopisiv! A Saalbach važi i
za mjesto vrhunskog apres-ski ugođaja.
Neki
skijaši, među kojima i veći broj Hrvata, Saalbach kombiniraju sa Zell am Seeom.
Udaljeni su na 20 i nešto minuta vožnje, ali u Zellu je smještaj daleko
povoljniji.
Nova
gondola će ih uvezati i onda će onih 270 kilometara spustova premašiti brojku
od 400 km. Sve pobrojeno vrijedit će svakog uloženog eura.
Jahorina
Svaka
čast Slovencima, svaka čast Kopaoniku, ali Jahorina je još uvijek skijaški broj
jedan na prostorima bivše nam zajedničke države. Znam, svi oni koji su probali
ovaj sport u Austriji, Italiji i drugdje naći će joj tisuću i jednu manu, ali
mene neće razuvjeriti. Hrvati, pogotovo Dalmatinci, hrlili su i prije rata, a
nastavili i poslije, pa se dade zaključiti kako valjda za to imaju razloga.
Skijanje
možda i nije presudno. Prije će biti da su to blizina, cijene, ljubazni
domaćini... Jahorina danas i Jahorina prije tri ili pet godina nisu iste.
Velike
zasluge pripadaju jednom čovjeku, Dejanu Ljevnaiću, koji je kao kadrovsko
pojačanje stigao iz Skijališta Srbije. Prvo je počeo uvoditi red, pa onda stao
peglati staze, a na koncu i obnavljati žičare mahom izgrađena još uoči
Olimpijade.
Priroda
je lani sav taj trud nagradila obilnim snijegom i sezonom koja je trajala
najduže.
Olimpijska
ljepotica u sezonu ulazi sa sedam novih projekata, od kojih je najveći i
najznačajniji gondola "Partizan". Njome će se kapacitet skijališta
povećati za 2700 skijaša po satu. Probijeno je i 3000 metara novih staza koje
će biti i osnježene.
Za
maglovitih i vjetrovitih dana Jahorina ima backup u obližnjem, relativno novom
skijalištu, Ravnoj planini, kao i Bjelašnici. Kada se žičare ugase, Sarajevo
zove svim svojim čarima.
Piše Zoran Šagolj
slobodnadalmacija.hr