Otkad znam za sebe
uvijek sam bila mali perfekcionist: kako u školi po pitanju domaćih zadaća i
ocjena, tako i po pitanju urednosti kod kuće. Sjećam se kako je mama uvijek
prepričavala kako bi po povratku iz škole odmah išla pisati zadaću – čak ni
zamamni mirisi ručka iz kuhinje i mamini pozivi nisu me mogli „odlijepiti“ od
radnog stola.
Tijekom ljetnih
praznika uvijek sam tražila mamu da kupi knjige za iduću školsku godinu čim
dobije popis tako da stignem sve na vrijeme proučiti. I dok je većina djece
funkcionirala posve drugačije – ponekada bi zaboravili napisati zadaću, nekada
bi dobili lošu ocjenu, nekada zaspali u školu – ja sam bila dijete kojemu se
takve stvari nisu događale. I čvrsto sam vjerovala da se ni ne mogu dogoditi.
I dok su svi drugi
roditelji mojoj mami govorili kako ima sreće što joj je dijete baš takvo, samo
je moja mama znala i drugu stranu medalje. Druga strana medalje je bila takva
da kada mi se dogodio prvi neuspjeh u životu – prva loša ocjena – da sam to
prilično teško podnijela. Apsolutno ništa me nije moglo utješiti. Ionako krhko
samopouzdanje je poprilično palo – a mama nije mogla učiniti ništa da me uvjeri
kako sam vrijedna bez obzira na ocjenu, kako se svakome može dogoditi takav
„neuspjeh“ i kako nije kraj svijeta radi toga. Ništa nije pomagalo.
Pefekcionisti
Ako ste sami takav
perfekcionist ili roditelj malog perfekcionista kojega osobni neuspjesi jako
pogađaju, sigurno se pitate zašto uopće netko tako duboko proživljava neuspjehe
a netko ne. Dio odgovora leži i u našem temperamentu i pojedinim nasljeđenim
osobinama (na koje ne možemo utjecati) a dio na modeliranju značajnih osoba iz
okoline i poruka koje su nam slali. Ako smo primjerice imali baku koja nam je
bila važna i koja je slala poruke poput „uvijek se treba truditi“, „znanje je
najvažnije“, „ili radi kako treba ili nikako“ i slično – tada su te poruke zasigurno
utjecale na dijete. Ako je baka bila perfekcionist – moguće je da dijete
preuzme njezin model ponašanja. Drugim riječima, na dijete osim roditelja
utječu i druge značajne osobe u njihovu životu i u kombinaciji s osobinama
ličnosti razvije se čovjek koji se s neuspjesima nosi vrlo teško ili čovjek
koji na svaku situaciju gleda kao iskustvo i brzo se adaptira. Ako ste osoba
koju neuspjesi ne pogađaju značajano, odnosno uspješno se nosite s njima – tada
nemate problem. No ako ste osoba koja se mogla poistovjetiti s mojom pričom i
neuspjesi je paraliziraju ili ih doživljavate vrlo osobno – tada bi bilo dobro
da nastavite čitati dalje.
Pomisao na mogući
neuspjeh nekada nas može toliko blokirati da se u pojedine situacije niti ne
želimo upustiti iako bi od njih mogli profitirati. Onaj glasić u nama nam ne da
mira i stalno ponavlja: ali što ako ne uspijem? Kako ću preživjeti taj
neuspjeh?
I taj strah nas
može toliko kočiti da odustanemo od mnogih stvari koje bi nas dugoročno
usrećile ili na temelju kojih bi ako ništa drugo stekli bogato iskustvo.
Na jednoj
edukaciji čula sam rečenicu koja me potaknula na razmišljanje i želju da počnem
mijenjati taj dio sebe koji se konstantno bojao neuspjeha. Rečenica glasi: Ne
postoji neuspjeh već samo povratna informacija. Kao jednom perfekcionistu ista
je na prvu zvučala kao otužni pokušaj utjehe. No što sam više razmišljala o
njoj sve mi je više imala smisla. Kako je ona dobila puni smisao i postala
djelom svakodnevnice jednog perfekcionista koji je vrlo osobno primao kritike i
katastrofično doživljao svaki (za neke potpuno beznačajni) neuspjeh?
Ne
postoji neuspjeh već samo povratna informacija
Kako najbolje
učimo na vlastitom primjeru tako ni jedan psiholog unatoč znanjima ne uči na
tuđim već na svojim iskustvima. U fazi preispitivanja i razmišljanja o famoznoj
rečenici da ne postoji neuspjeh već samo povratna informacija, dobila sam
priliku otići na edukaciju u Ameriku. Sve sam imala osigurano – put, smještaj,
hranu, plaćenu edukaciju. Moj jedini zadatak bio je otići tamo, odslušati
predavanja i položiti ispite. I dok bi se netko veselio i bez razmišljanja
prihvatio ponudu, ja sam bila prestravljena. Jedino što mi se u tom trenutku
odvijalo u glavi bila je slika neuspjeha: od toga kako prvo do Amerike ni ne
stižem jer me odmah izbacuju na aerodromu u Frankfurtu jer radim scenu u avionu
zbog straha (nikada prije nisam letila avionom a put nije baš kratak). Evo
prvog neuspjeha. Nisam u stanju ni otputovati sama na drugi kontinent. No ajde,
ako ipak uspijem doputovati sama, što ako ne budem ništa razumjela budući da se
sva komunikacija odvija na engleskom jeziku? To što sam učila engleski 12
godina ne znači ništa. Oni su izvorni govornici, možda ni ja njih ni oni mene
ne budu razumjeli. I evo drugog neuspjeha. Strah se samo duplicirao. I u
konačnici me smlavila panika kada mi je kroz glavu prošla krajnja misao - što
ako padnem ispit? Pomisao na takav neoprostivi neuspjeh izazvala je u meni
strah veći i od onoga da bi se avion mogao srušiti. A do tada sam mislila da mi
je strah od smrti najveći.
Pogledajte
strahu u oči
I koliko god su
neka pitanja i strahovi bili iracionalni (zar je moguće da baš ništa neću znati
progovoriti nakon godina učenja engleskog) i koliko god je na neka pitanja bilo
rješenja (postoje i tablete za smirenje za one koji paničare u avionu – velik broj
ljudi nikada ne bi stigao na odredište kada bi ih na pola puta „izbacivali“
radi strahova), ništa me nije moglo smiriti. Ali unatoč tome, pristala sam.
Škicnula sam svoj potencijalni neuspjeh u oči (škicnula, ne baš sasvim
pogledala) i krenula put Amerike.
Zašto
sam se odlučila na taj korak? Prije svega jer
je želja za tom edukacijom bila jača od onog straha od neuspjeha. Na pomisao da
bih mogla propustiti takvu priliku u životu zbog straha da ne uspijem, shvatila
sam da ne bi mogla mirno živjeti do kraja života s tom činjenicom. Do tada sam
već imala niz stvari za kojima sam žalila jer nisam ni pokušala zbog straha od
neuspjeha – javiti se na oglas za posao jer sam mislila da neće zadovoljiti visoke
kriterije; odustajanje od izlaska na ispit za višu ocjenu zbog straha da me
profesor ne sruši... Bilo mi je dosta. A s druge strane, hrabrila me činjenica
da iza sebe imam i niz uspjeha koje sam doživljavala beznačajnima: završeni
fakultet; položen vozački ispit otprve; pohvale i preporuke s radnih mjesta,
vjeru poslodavca u mene da ću uspješno odraditi edukaciju... Pitala sam samu
sebe što će se dogoditi ako položim ispit? Kako će to utjecati na mene? Osmijeh
i osjećaj ponosa je bio toliko jak da ga nisam mogla ignorirati. A onda se
javio onaj mali saboter koji je rekao a što ako padneš? I onda sam se sjetila
rečenice da ne postoji neuspjeh već samo povratna informacija. Ako padnem ispit
– pa možda je povratna informacija ta da trebam više poraditi na svom
engleskom; možda ta edukacija ipak nije za mene i dobro da sam to na vrijeme
otkrila; možda mi trebaju dodatna znanja – a ona se uvijek mogu steći, nije da
imamo limit. I da, preživjela bih taj pad (osim ako ne bi bila taj peh da i
avion padne). Ne bi bio ugodan no to je sasvim normalno – nitko ne bi bio
oduševljen vlastitim padom na ispitu. Ali nije bitan sam pad po sebi – važnije
je hoćemo li se nakon njega ustati a u konačnici i samo iskustvo koje smo pri
tome stekli. Idući put ćemo biti spremni jer znamo što nas čeka. A ako ni ne
pokušam – pa tada neću pasti ali neću ni steći iskustvo. Moje znanje se
zadržava na istoj razini.
Rekla bih da je u
životu manje važno jesu li situacije s kojima se susrećemo više ili manje
pozitivne za nas. Naravno da nam je lakše i da smo sretniji kada su one
pozitivne. No kad tad doživjet ćemo i one negativne, one neugodne, teške. A tom
trenutku je puno važnije kako ćemo se prema njima postaviti i što ćemo izvući
iz cijele situacije.
Ako uvijek imamo
na umu da nema neuspjeha već samo povratna informacija, ako iz svake situacije
izvlačimo pouku i iskustvo koje će nam koristiti u životu – tada možemo samo
profitirati. Ne smatram da je uvijek lako tako gledati na stvari koje nam se
događaju: normalno je da nekada posustanemo, da padnemo. No uvijek imajte na
umu da bez obzira na to koliko pad težak bio, da je puno važnije hoćemo li
nakon njega ustati i ustrajati u oporavku ili ćemo se prepustiti i ostati na
podu zazivajući bolja vremena potpuno nesvjesni da ta vremena sami stvaramo
vlastitim odnosom prema zbivanjima oko nas. Imamo izbor.
Na sreću ispit u
Americi sam uspješno položila i to s najboljim rezultatima (boljim i od
izvornih govornika). Da zbog straha od neuspjeha nisam otišla, nikada ne bi
doživjela taj ponos i sreću. Vječno bi se pitala bi li uspjela ili ne. Kako je
otada prošlo dosta vremena, nije da u međuvremenu nije bilo raznih izazova (što
poslovnih a što privatnih) s kojima sam se susretala. I nije da nije bilo
padova. Ali sam nakon svakog ustala. Moja poruka je da nije smisao života
izbjegavati padova već naučiti se dizati. Što dalje sve ćemo se bolje hvatati u
koštac s njima – ako se odlučimo da ih nećemo izbjegavati i da se nećemo
predati.
ordinacija.vecernji.hr