Puno je već pisano
o ovoj temi, ali želim i ja dati svoj maleni doprinos i možda nečije “da” na
silu pretvoriti u “ne” sa stilom. Podsjetnika o umijeću govorenja rječice “ne”,
ne može biti previše. Dapače, u ovom slučaju vrijedi - što više, to bolje.
Na temu me
potaknuo razgovor dviju poznanica u kojem sam jednoj ukazala kako je u redu da,
u odnosu u kojem stalno daje i u kojem se osjeća iskorišteno, to jasno toj
osobi da do znanja i kaže “ne”. Druga kolegica se na to ubacila i rekla: “Ma
zašto bi joj rekla “ne”, treba biti dobar prema ljudima.”
Već dugo me uši
nisu toliko zapekle. Ne zato jer se netko ne slaže sa mnom, ili zato što
vjerujem da sam ja u pravu a taj netko u krivu. Zapeklo me koliko su jezivo
duboko ukorijenjena mnoga naša uvjerenja koja nas sprječavaju da živimo život
kakav zaslužujemo.
Dakle, “budi dobar
prema drugima i reci “da” čak i kada želiš reći “ne”. Otkud ovakva definicija
dobrote? Gdje se putem izgubila dobrota prema samome sebi? U kojem je to točno
trenutku postalo zločesto i nepristojno reći “ne bih, hvala”, “oprostite, ali
ne želim”, ili jedan običan prosti “ne” koji čak ni ne zahtijeva dodatna
objašnjenja. Čini se kako je ta epidemija zavladala davnih dana, jer mnogi
odrasli ljudi danas ne mogu izgovoriti ovu riječ.
Odrastali smo s
nametnutom idejom da je to nepoželjna riječ. Ne samo nepoželjna, nego i pomalo
nepristojna. Jer kako ćeš, pobogu, reći “ne” starijima ili autoritetu - to je
čisti znak nepoštovanja. Nije u redu niti mlađima reći ne, jer je to znak
manjka suosjećajnosti. Nemoj govoriti “ne” ni vršnjacima jer ćeš ispasti
drugačiji i neprilagođen. Međutim, posve je u redu napraviti što se od tebe
očekuje čak i ako ti to ne želiš. U redu je i napraviti nešto što ne želiš zato
što tako ispadaš dobar čovjek. I tako, “da” po “da” i najzad odrastemo u neke
grinatve ljude koji ni sami ne znaju na koga se ljute.
Ima jedna izreka:
“Ako cijediš limun, nemoj očekivati sok od naranče”. To je baš kao kad klimate
“da” dok osjećate “ne”. Nećete zbog toga vrijediti više. Nećete čak biti ni
bolji čovjek. Nismo bolji ljudi ako radimo jedno, a osjećamo drugo.
Naravno, ovdje
nije riječ o onim situacijama u kojima činimo nešto što nam možda i nije
najomiljenije u tom trenu, ali osjećamo da time možemo pomoći nekome ili učiniti
ovaj svijet boljim mjestom. Ovdje se radi o onim toksičnim, svakodnevnim “ne”
za koja lažno vjerujemo da nas čine boljim ljudima. Ovdje govorim o odlasku na
piće s nekim tko nam ide na živce, o jedenju na silu da ne uvrijedimo nekoga, o
odlasku negdje gdje ne želimo, o šutnji kada osjećamo nepravdu… Sve to, i još
mnogo toga, činimo jer ne želimo uvrijediti ili povrijediti druge bez obzira
što time svaki put iznova povrjeđujemo sami sebe.
Odakle nam svima
takva nesigurnost? Čega se bojimo i kome se pokušavamo svidjeti? Oni koji nas
vole neće nas prestati voljeti, oni koji nas ne vole, ne trebaju nas niti
voljeti. Jedina osoba kojoj se trebamo svidjeti smo mi - sami sebi.
A vjerujte mi,
sviđat ćete se sebi puno više kad naučite reći “ne”.
Znati reći “ne”
jedna je od temeljnih lekcija koju trebamo usvojiti ako želimo biti sretni. Svi
mi imamo na raspolaganju identičan broj minuta svaki dan koje su nam dane na
dar. Ti sati, te minute i to vrijeme, jedina su stvar koju istinski imamo i
kada ih potrošimo više ih nikada nećemo moći vratiti. Govorenjem “da”, onda
kada želimo ili osjećamo da trebamo reći “ne”, trošimo svoje dragocjeno vrijeme
i svoju energiju nepovratno bacamo u vjetar. Zbog toga nam ostaje manje
energije i vremena za one ili za ono na što bismo voljeli i željeli potrošiti
svoje vrijeme. Ostaje nam manje vremena da živimo svrhu zbog koje nam je i
darovan ovaj život.
Nedavno, na
dodjeli Oskara znanja, mogli smo čuti maturanta, dobitnika nekoliko državnih i
međunarodnih medalja iz astronomije, koji je nakon usiljenih govora političara
na vrlo inteligentan način poručio: “Ne, niste u pravu, ovo nije zemlja znanja.
I ne, nije me poslušnost dovela ovdje gdje sam danas. ” Taj mladi čovjek pružio
nam je sjajne uvide svojim govorom, a najdomljivije je bilo njegovo umijeće
govorenja riječi “ne”. Taj osamnaestogodišnjak ima snagu usprotiviti se čak i
autoritetu ako smatra da je to za više dobro. TO je dobar čovjek. To je ono što
mijenja svijet. To je ono što mi svi trebamo naučiti. Budi dobar prvo prema
samome sebi, jer drugima možeš dati samo ono što nosiš u svom srcu. Samo tako
možeš mijenjati svijet. Svijet se mijenja istinom i autentičnošću. Kada
govorite “da” dok mislite “ne”, vi niti govorite istinu niti ste autentični.
Kao takvi ne možete ovaj svijet učiniti boljim mjestom.
Zato, do sljedeće
kolumne recite barem jedan glasni i jasni “ne”. Bilo kome - djeci, suprugu,
kolegi koji se gura kopirati ispred vas. Možete vježbati i na psu koji skače po
vama ako vam je ono prvo preteško. Nebitno. Bitno je samo da taj “ne” izađe iz
vaših usta. I nemojte se iznenaditi ako vas, nakon početne nelagode, obuzme
jedan sasvim novi osjećaj - osjećaj mira. Upravo je to ono što se dogodi kada
napokon usvojimo ovu riječ.
A ono što nam za
sreću treba je mir. Mir sa samima sobom.
O
autoru: Tamara Vučković je autorica prvih meditacija za djecu na hrvatskom
jeziku koje objavljuje na You Tube kanalu “Vježbaonica sreće”. Organizira
radionice, predavanja i uvježbavanje alata koji nam pomažu da jačamo
kompetencije emocionalne inteligencije te da se osjećamo sretnije.
Možete ju pratiti na Facebook stranici
Vježbaonica sreće.
centarzdravlja.hr
