Vrganj, sunčanica, trubice …
pune su ih šume ovih dana. Kako ćete ih sa sigurnošću prepoznati?
S prvim danima jeseni
nastupa i sezona branja gljiva koja itekako može biti zabavna ako ne zaboravite
obratiti pažnju na nekoliko osnovnih pravila prilikom odlaska u pohod na gljive
jer ne kaže se zalud kako su sve gljive jestive, ali nažalost neke od njih samo
jednom.
Kod branja gljiva uvijek je
potrebno imati dozu opreza – zbog sličnosti, neke je jestive gljive moguće
zamijeniti s njihovim otrovnim pandanima. Ako ste početnik u branju gljiva, ne
upuštajte se sami u berbu već slušajte savjete iskusnijih berača. Nipošto se nemojte
ravnati samo prema opisu ili fotografiji gljive jer to nije dovoljno za njezinu
sigurnu identifikaciju pa iako ćemo vam u ovom malom vodiču pokušati približiti
neke od jestivih gljiva koje ćete teško zamijeniti s otrovnicama, budite uvijek
na oprezu.
S obzirom na to da neke
vrste gljiva rastu na specifičnom terenu, kao što je određena vrsta drveća ili
drvna masa koja odumire, pokušajte pronaći mjesta koja odgovaraju takvom opisu.
Budući da gljive često rastu u skupinama, jednom kad uočite gljivu, nemojte
prelako odustati već pročešljajte i veći dio terena za slučaj da ih se u
blizini nalazi još nekoliko sličnih primjeraka.
Nikako nemojte zanemariti
još jednu važnu stavku, a to je dozvola za branje gljiva jer vam u suprotnom
prijeti kazna i do 7000 kuna. Ovisno o vašim potrebama, postoje dozvole za
osobne potrebe i one za branje u komercijalne svrhe na dnevnoj, tjednoj ili
mjesečnoj bazi, a potrebno ih je izvaditi u šumariji na čijem području
planirate brati gljive. Ako vas lugar zatekne u branju, ima pravo tražiti na
uvid dozvolu za branje, a u slučaju da je nemate, protiv vas se podnosi prijava
šumariji koja se prosljeđuje MUP-u i lokalnom inspektoratu nadležnom za poslove
šumarstva što može dovesti do tužbe.
Imajte na umu da
nekontrolirano branje može rezultirati devastacijom staništa i negativno
utjecati na druge biljne i životinjske vrste. Stoga gljive uvijek berite prema
pravilima struke – nemojte ih oštećivati, uništavati ili odnositi micelije već
ih oprezno režite nožem tik uz zemlju i ostavite nekoliko primjeraka za
rasipanja spora i održavanja vrste.
Vrganj
Vrganj spada među poznatije
gljive našeg kraja, a postoji nekoliko vrsta. Raspucali ili proljetni vrganj
(Boletus aestivalis) ima baršunast klobuk raznih nijansi smeđe boje, veličine
između 10 i 20cm. Osnovna mu je karakteristika ta što mu je klobuk raspucan,
naročito po suhom vremenu, zbog čega se jasno vide sitne mrežaste raspukline.
Stručak mu je bijeli ili svjetlo-smeđi, sav prekriven mrežicom, a meso je
bijelo, debelo i čvrsto. Obično raste u skupinama, i to najčešće ljeti u
bjelogoričnim šumama u blizini kestena, breze ili graba. Moguće ga je
zamijeniti s drugim vrstama vrganja, koji su svi odreda jestivi, jedino treba
obratiti pozornost na stručak koji po sebi ne smije imati dijelove crvene boje.
Kod crnogoričnog ili ljetnog
vrganja (Boletus edulis) klobuk je polukuglast i zaobljen, blijedo smeđe do
kestenjaste boje. Stručak je kod mladih primjeraka lukovičasto trbušast, a
kasnije postaje vitkiji, bjelkaste ili žućkaste boje. Smatra se jednom od
najkvalitetnijih jestivih gljiva koja se može pripremati na najrazličitije
načine, pa i sušiti. Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim i bjelogoričnim
šumama, najčešće uz hrast ili bukvu. Od sličnih gljiva, potrebno je paziti da
se ne zamijeni s nejestivom, gorkom žučarom (Tylopilus felleus).
Borov vrganj (Boletus
pinophilus) ima mesnat i taman klobuk kestenjaste do crnosmeđe boje, a stručak
je tamne crvenkastosmeđe boje s jasno vidljivom mrežicom. Uglavnom raste u
proljeće i jesen ispod borova, a u našim krajevima većinom u bukovim šumama.
Budući da je rijedak, u Hrvatskoj je zaštićen pa ga berite tamo gdje raste u
većim količinama.
Carska blagva
Carska blagva (Amanita
caesarea) ima gladak klobuk širine do 15 cm, žuto narančaste do narančasto
crvene boje. Kod mlade je gljive klobuk polukuglastog oblika, dok se kod
starijih primjeraka raširi i dobije češljaste nabore na rubu. U početku je
obavijen bijelom ovojnicom, koja u rijetkim slučajevima može ostati i kasnije u
vidu krpastog ostatka. Listići su gusti i slobodni, žute boje, dok je stručak
žućkaste boje s narebanim vjenčićem koji pri dnu prelazi u gomoljasto
zadebljanje okruženo bijelom ovojnicom. Meso je bijelo, lagano žućkasto ispod
klobuka, blagog i prijatnog mirisa.
Blagva raste uvijek na istim
mjestima u hrastovim šumama, na čistinama ili rubovima šume. Iako je prilično
česta u nekim predjelima, kao što je Slavonija, inače je prilično rijetka zbog
čega je zaštićena. Jedna je od najboljih jestivih gljiva, ali oprezno – njoj je
slična otrovna ogoljela muhara (Amanita aureola) koja se od blagve razlikuje po
listićima i stručku potpuno bijele boje.
Crna truba
Crna truba, trubica ili
trubača (Craterellus cornucopioides) svojim tijelom podsjeća na trubu, po čemu
je i dobila ime. Ona je ljevkastog oblika sve do početka stručka, tanka pri dnu
pa sve šira prema gore gdje završava nepravilnim obodom. Iznutra je sivosmeđe
do sasvim crne boje i prekrivena sitnim ljuskicama, dok je izvana siva i
glatka. Usto, stariji primjerci mogu biti žilavo nabrani. Meso joj je crnkasto
i prilično žilavo, ali blagog mirisa i prijatnog okusa. Najčešće se koristi kao
začinska biljka, osušena i samljevena u prah, kao dodatak za juhe, variva ili
gulaše.
Raste pretežno u
bjelogoričnim šumama na vlažnijim mjestima, obično ispod bukve raspršena u
velikom broju. Zbog boje, moguće ju je zamijeniti za pepeljastu lisičicu
(Cantharellus cinereus), ali ona je jestiva gljiva pa nema opasnosti.
Lisičarka
Lisičarka ili lisičica
(Cantharellus cibarius) jedna je od najpoznatijih gljiva naših krajeva. Kod
mlade je lisičarke klobuk konveksnog oblika, a kasnije postane ljevkast,
nepravilno svijenog ruba širine između 6 do 10 cm. Upečatljive je blijedožute
do izrazito žute boje poput žumanjca jajeta. Listići su rijetki i žilavi,
nepravilno se račvaju i spojeni silaze niz stručak koji je u boji klobuka ili
nešto bljeđi. On se stanjuje prema dnu te nema vidljivog prijelaza između
klobuka i stručka. Meso joj je blijedožute boje, ali čvrsto i žilavo zbog čega
je teže probavljiva, stoga ju je potrebno dobro prokuhati.
Raste u crnogoričnim i
bjelogoričnim šumama gdje je se može naći od sredine proljeća do kraja jeseni.
Moguće ju je zamijeniti s friesijevom lisičicom (Cantharellus Friessi), koja je
nešto manjeg rasta, ili blijedom lisičicom (Cantharellus subcibarius), no svi
su ti varijeteti jednako jestivi. Potrebno je pripaziti na lažnu lisičicu
(Hygrophoropsis aurantiaca) i zavodnicu (Omphalotus olearius), dvije otrovne
gljive koje, za razliku od lisičarke koja raste na tlu, rastu na panjevima.
Rujnica
Mladi primjerci rujnice
(Lactarius deliciosus) imaju konveksan klobuk koji se kasnije raširi i postane
ulegnut. Uglavnom je narančasto-crvenkaste boje prošaran tamnijim koncentričnim
krugovima, sa zelenom nijansom kod starijih primjeraka. Stručak je šuplji,
cilindričnog oblika, s tamnijim udubljenjima sličnim rupicama. Meso, jednako
kao i listići, na prerezu pušta narančasto mlijeko te s vremenom pozeleni. Ova
gljiva raste od ljeta do kasne jeseni u crnogoričnim šumama, a s obzirom na
stanište i karakterističnu narančastu tekućinu koju pušta prilikom prereza,
teško ju je zamijeniti s drugim gljivama.
Sunčanica
Sunčanice su gljive iz
obitelji Agaricaceae koje svojim oblikom podsjećaju na suncobran. Velika
sunčanica (Macrolepiota procera) ima klobuk okruglog oblika s jasno vidljivim
ispupčenjima te stručak visok i do 30cm, s pomičnim prstenom ispod klobuka.
Jestiv je samo klobuk jer je stručak pretvrd. Najčešće raste ljeti i u jesen u
bjelogoričnim šumama, po rubovima šuma i po livadama. Njoj je slična otrovna
sunčanica (Macrolepiota venenata) koja ima glatki stručak, a na prerezu ili
oštećenim mjestima pocrveni.
Kod kuštrave sunčanice
(Macrolepiota rhacodes) klobuk je polukuglastog oblika prekriven debelom
ispucalom kožicom smeđe do tamnosmeđe boje, lagano krpast na rubovima. Česta je
gljiva u crnogoričnim i bjelogoričnim šumama, a kao i kod Velika sunčanice,
jestiv je samo klobuk. Moguće ju je zamijeniti s otrovnom pilatovom (vrtnom)
sunčanicom (Macrolepiota rhacodes) koja raste izvan šuma na humusnom tlu, a ima
koncentrično postavljene čehice na klobuku. Česta je i zamjena sunčanice sa
zelenom pupavkom (Amanita phalloides) - radi se o jednom od najpoznatijih
otrovanja koje mogu završiti kobno.
Prosenjak
Klobuk prosenjaka (Hydnum
repandum) gladak je i nepravilan, blijedožute do jarko narančaste boje.
Specifičnost prosenjaka su krute i lako lomljive iglice ili bodljice koje
zamjenjuju listiće, a spuštaju se cijelom dužinom stručka. Meso mu je tvrdo i
debelo, bijele boje kod prereza koja u kratkom roku postane narančasta.
Prosenjak najčešće raste u
skupinama od kraja ljeta i u jesen. Popularna je gljiva koju ljude obično
kisele, no pritom je bitno ukloniti iglice jer one daju gorkast okus. Zbog
karakterističnih iglica, prosenjak je gljiva koju je teško zamijeniti s nekom
otrovnicom. Ipak, početnicima se savjetuje da ne beru mlade primjerke koji još
nemaju razvijene i vidljive iglice, a koje inače služe kao pomoć pri raspoznavanju
gljive.
Ako ste oprezni, branje
gljiva može unijeti novitete u vašu kuhinju, ali i djelovati kao opuštajući
odmak od gradskog okruženja i dinamike svakodnevice. U maniri pravog
istraživača, možete zaviriti pod svaki grm ili panj i prijeći nekoliko
kilometara, a da ne primijetite umor - sve to u ugodnom društvu obitelji ili
prijatelja.
Izvor: naturala.hr
