Rani
odnos sa roditeljima, zadovoljenje dječjih potreba i razvijanje
osjećaja sigurnosti ili nesigurnosti, prenosi se na djetetovo kasnije
komuniciranje i odnose.
Dijete
unutar porodice razvija vjerovanje putem kojeg percipira svijet oko sebe i ponaša
se u skladu s tim. Ako veruje da ga niko ne voli jer nije dovoljno dobar, a
takvo verovanje je stvorio putem odnosa sa roditeljima, tada će u kasnije
odnose polaziti sa stanovišta da nije dovoljno dobra osoba da bi ga neko volio.
Nesvjesno
će odbacivati sve mogućnosti uspostavljanja odnosa u očekivanju neuspjeha.
Adolescent
na traumatične situacije, poput bolesti, reaguje strahom i nesigurnošću, što
iskazuje na svoj način, koji često dovodi i do opstrukcije liječenja. Najčešći
oblici ponašanja su pasivnost u procesu liječenja, ili neprimjereni oblici
ponašanja, kršenje pravila, otpor. Verbalnom agresijom oni kompenzuju strah i
nesigurnost. Ako zdravstveni radnici i porodica negativno i kažnjavanjem
odreaguju, samo će probuditi nepovjerenje i otpore.
Zdravstveni
radnici moraju biti edukovani o psihološkim problemima i reakcijama
adolescenata, razumeti bolest za njih ne znači samo strah od neizvesnog ishoda
i smrti, već da ona predstavlja i obilježenost, u smislu različitosti od
vršnjaka, povredu njihovog identiteta i slike o sebi ili slike kakvu bi željeli da drugi imaju o njima. Pomoć odraslih vrlo teško prihvataju što iz
nepoverenja, što zbog razvojnih psiholoških otpora. Rad sa njima zahtjeva mnogo
strpljenja i istrajnosti zdravstvenih radnika i porodice.
Važno
je naglasiti da svaki uzrast ima svoje specifičnosti i da uspješna komunikacija
uključuje ne samo vještine komunikacije već i dobro poznavanje psiholoških
specifičnosti svake faze razvoja, koje zahtjevaju različite pristupe.
Zdravstveni radnik mora naći način kako da pristupi svakom djetetu i adolescentu
kako bi zadobio njegovo poverenje, jer će samo tako pacijent prihvatiti savjete.
Osnovni
cilj liječenja je normalizacija odnosa unutar porodice i rešavanje nastalih
konflikata među njenim članovima. Da bi se to postiglo, potrebno je da svi
članovi porodice iskažu dovoljno spremnosti za zajednički rad i da pored
porodičnih, prevaziđu i individualne psihološke probleme.
