Postoji zabluda da su samopouzdani ljudi jednostavno rođeni takvi. Da bez straha ulaze u prostoriju, bez razmišljanja podižu ruku na sastanku, započinju razgovore i donose odluke bez trunke nesigurnosti. Međutim, stvarnost je mnogo manje dramatična – i mnogo ohrabrujuća.

Samopouzdanje nije osobina koju ili imaš ili nemaš. Ono se gradi, razvija i njeguje kroz male, svakodnevne navike. Upravo zato psiholozi sve češće ističu da samopouzdanje nije pitanje karaktera, već vještine koja se uči.

 

Klinička psihologinja i docentica na Univerzitetu u New Yorku, dr. Rachel Goldman, godinama proučava odnos između načina razmišljanja i ljudskog ponašanja. U svojoj knjizi When Life Happens objašnjava da najpouzdaniji ljudi nisu oni koji nikada ne sumnjaju u sebe, već oni koji su naučili kako da uprkos toj sumnji nastave dalje.

 

Samopouzdanje ne znači da nikada ne sumnjaš u sebe

Jedna od najvećih zabluda jeste uvjerenje da samopouzdani ljudi nikada ne osjećaju nesigurnost. Zapravo, razlika je u tome što oni ne dopuštaju da ih taj osjećaj zaustavi.

Iz perspektive kognitivno-bihevioralne terapije (CBT), samopouzdanje predstavlja uvjerenje da možeš izaći na kraj sa situacijama koje ti život donese – čak i kada stvari ne krenu onako kako si planirao.

Drugim riječima, nije važno da ćeš uvijek uspjeti. Važno je da vjeruješ kako ćeš pronaći način da se nosiš s ishodom.

Još jedna važna razlika odnosi se na samopoštovanje. Dok ono predstavlja opšti osjećaj vlastite vrijednosti, samopouzdanje je često vezano za konkretnu situaciju. Možeš biti potpuno siguran u svoje profesionalne sposobnosti, a istovremeno osjećati tremu prije prvog sastanka ili javnog nastupa.

 

Samopouzdanje dolazi poslije akcije, a ne prije nje

Većina ljudi čeka trenutak kada će se osjećati dovoljno spremno da napravi prvi korak. Međutim, psiholozi tvrde da upravo tu nastaje najveća greška.

Samopouzdanje nije ono što prethodi akciji – ono nastaje zahvaljujući njoj.

Svaki put kada uradiš nešto što ti je djelovalo teško ili zastrašujuće, svom mozgu šalješ novu poruku: “Već sam prošao kroz ovo i snašao se.”

U psihologiji se ovaj koncept naziva samoefikasnost, termin koji je razvio kanadski psiholog Albert Bandura. Riječ je o vjerovanju u vlastitu sposobnost da uspješno riješiš određeni izazov. Što više takvih iskustava sakupiš, to tvoje samopouzdanje postaje stabilnije.

Zato je mnogo korisnije zapitati se: “Koji mali korak mogu napraviti danas?” nego čekati da jednog jutra jednostavno postaneš samopouzdan.

 

Navike koje imaju samopouzdani ljudi

Samopouzdani ljudi rijetko imaju spektakularne rutine. Njihove navike zapravo djeluju vrlo jednostavno, ali upravo ih dosljednost čini toliko učinkovitima.

 

Brinu o osnovama

Dovoljno sna, redovna fizička aktivnost, uravnotežena ishrana i kvalitetan odmor možda ne zvuče kao recept za samopouzdanje, ali upravo na njima počinje emocionalna stabilnost.

Kada se tijelo osjeća dobro, lakše se nosi i sa stresom.

 

Ne vjeruju svakoj misli koja im prođe kroz glavu

Jedna od najvažnijih osobina emocionalno stabilnih ljudi jeste sposobnost da primijete negativnu misao, ali da je odmah ne prihvate kao činjenicu.

Umjesto: “Nisam dovoljno dobar.”

Oni će se zapitati: “Da li je to zaista činjenica ili samo moj trenutni strah?”

Ta mala razlika mijenja način na koji donosimo odluke.

 

Ne čekaju da nestane strah

Samopouzdani ljudi ne kreću u akciju zato što se osjećaju hrabro.

Kreću uprkos nelagodi.

Svaki novi korak postaje dokaz da mogu više nego što su vjerovali, a upravo se iz tih iskustava gradi dugoročno samopouzdanje.

 

Navike koje potkopavaju strah

Jednako je važno prepoznati obrasce koji nas udaljavaju od osjećaja sigurnosti u sebe.

Najčešći među njima je čekanje “pravog trenutka”. Ako stalno odgađaš odluke dok se ne osjetiš potpuno spremno, vrlo vjerovatno nikada nećeš napraviti prvi korak.

Perfekcionizam je još jedna zamka. Uvjerenje da nešto mora biti savršeno ili ga uopšte ne vrijedi pokušati često postaje najveća prepreka napretku.

Tu je i poređenje s drugima. Na društvenim mrežama gotovo uvijek gledamo tuđe najbolje trenutke, dok svoje svakodnevne nesigurnosti koristimo kao mjerilo. Takvo poređenje nikada nije objektivno.

Psiholozi upozoravaju i na pretjeranu potrebu za tuđim odobravanjem. Kada samopouzdanje zavisi od tuđih komplimenata ili priznanja, ono postaje vrlo krhko.

 

Jedno pitanje koje može promijeniti način razmišljanja

Dr. Rachel Goldman često svojim klijentima preporučuje jednostavnu vježbu kada primijete da ih preplavljuju negativne misli.

Umjesto da im odmah povjeruju, zastanu i zapitaju se:

“Koju mi priču moj um trenutno priča i da li zaista postoje dokazi da je ona istinita?”

Zatim pokušavaju pronaći činjenice koje potvrđuju tu misao, ali i one koje joj proturječe.

Cilj nije razmišljati pozitivnije po svaku cijenu, već realnije.

 

Jasno korisno pitanje glasi:

“Šta bih rekao prijatelju da se on ovako osjeća?”

Većina nas mnogo je nježnija prema drugima nego prema sebi. Upravo ta promjena perspektive često utiša unutrašnjeg kritičara.

Samopouzdanje i nesigurnost mogu postojati istovremeno

Možda je upravo ovo najvažnija poruka.

Samopouzdani ljudi nisu ljudi bez straha.

Oni i dalje osjećaju nesigurnost, preispituju se i ponekad sumnjaju u vlastite odluke. Razlika je samo u tome što ne dopuštaju da upravo taj glas odlučuje umjesto njih.

Nelagoda nije znak da treba odustati. Naprotiv, često je pokazatelj da izlaziš iz zone poznatog i praviš prostor za rast.

Možda nikada nećeš dočekati trenutak u kojem ćeš se osjećati potpuno spremno. Ali upravo u tome i jeste poenta. Napravi prvi mali korak dok još uvijek osjećaš dozu nesigurnosti. Vrlo često će samopouzdanje stići tek nekoliko koraka kasnije – kada shvatiš da si bio mnogo sposobniji nego što si vjerovao.

 (ultra)