Ne pamtim
što su mi ljudi rekli u nekim trenucima. Ne pamtim posve jasno ni izraze lica,
postoje tek obrisi, muzika koja je svirala u pozadini i aroma godišnjeg doba u
zraku. Poljupci u jeku ljeta i rastanci u rano proljeće. Možda osjećaj pahulje
što se topi na mom vrelom obrazu. Osjećaj… njega pamtim. I kako je svijet na
trenutke iz kolora postao crno bijeli film. A ja kao izgubljena djevojčica
drhturila dok sam pokušavala pronaći najkraći put kući. U toplo. U sigurno.
Daleko od trenutka.
Pamtim kako
sam se kao promrzlo mače skutrila pokraj kamina, puštajući da mi toplina prodre
do kosti kad već do srca nije mogla. I spoznaju kako od sutra ništa neće biti
isto. I kako zapravo ne znam što mislim o tome ni kako ću se s tim nositi. Ali
upila bih emociju cijelim bićem, ma koliko da je u tom trenutku boljela jer sam
znala, ako si ne dopustim osjećati i proživjeti, ostat ću vazda njen
zarobljenik.
Voljela sam
neke ljude preko svih granica ljudskog srca i dopustila sam im da me nauče kako
nikad nikome ne valja dati cijelu sebe.
Treba ih
voljeti i treba ih ljubiti kao da nam sam život ovisi o tom poljupcu. Treba ih
grliti puninom duše i smijati se s njima na sav glas.
I voditi
ljubav pod vedrim nebom, sa zvijezdama u očima i vatrama koje pale tijelo
iznutra.
Treba ih i
oplakati kad se rastanemo. Sve treba, ali jedan dio sebe, svoje duše, svoje
srži treba sačuvati samo za sebe.
Dio sebe,
čuvam za sebe
Žena treba
uvijek jednim dijelom ostati sebična.
Dok voli i
grli i ljubi i grize usne od goruće želje za nekim, i dok se predaje i dok mu
kune ime i poklapa slušalicu, i dok on zna da je ima, a zapravo osjeća da ima u
njoj još nešto, neki kutak uma i duha u koji nikad nije zavirio i zbog kojeg
osjeća potrebu da je zauvijek osvaja.
Jer je
pomalo luckasta i neupitno svoja. Na neki način nedohvativa. Kao vjetar.
“Lude žene
lijepo vole.” često je govorila moja draga Sarajka, jedna od mojih prijateljica
za koju mogu reći da je žena koju se ne zaboravlja, Uvijek tajanstvena,
odmjerena a prodorna, znala me gledati kroz dim cigarete kada bismo tog
proljeća bauljale Sarajevskim kafićima i klubovima i tek otkrivale žene u sebi.
Bile smo tako mlade, tako željne iskusiti sve što život pruža.
Citirala je
jednog poznatog pisca tada i rekla mi da u sebi imam sve da postanem pjesnik i
kako jednom moram vidjeti Pariz i kako žena ništa nije iskusila dok joj nije
neki mangup toliko polomio srce da je posve izgubila sebe pa se svijetom
tražila i skupljala djeliće svoje duše.
Sarajevo
– grad koji stvara umjetnike
Pomislila
sam tada kako smo obje pjesnikinje i kako je Sarajevo grad koji opija um
jednako kao i veliki razvikani, daleki gradovi.
Nisam je
dugo već vidjela i nisam dugo već šetala čaršijom. Pamtim kako mi je pjevala
dok smo šetale uz Miljacku i kako je negdje u meni zauvijek ostao taj trenutak,
osjećaj potpune slobode i prizvuk onog milog Sarajevo ljubavi moja…
Nisam znala
da ću se kasnije zaljubiti u jednog Sarajliju i da će mi uspomene iz tog grada
biti obojene ljepotom i sjetom.
Postale smo
obje ono što smo željele. Ali prije svega smo posve odrasle. Ne znam da li ona
još tako pjeva kao da nitko ne sluša i da li živi tako slobodno i apsolutno kao
što pamtim, ali znam da je ostavila otisak na mom biću i zauvijek me
promijenila.
Promatrala
sam kako životno pleše i priča o dobrom vinu, pa se čudi što sam vidjela tako
malo svijeta.
“Ostavi
ga.” – rekla je odrješito, osvrnuvši se na moju tadašnju vezu koja je još
nekoliko mjeseci preživjela uz umjetno disanje. A onda sam sjetivši se njena
pogleda, jednog jutra isključila aparate.
Zaljubila
sam se još mnogo puta nakon toga. U neke sam bila zaljubljena tek na trenutak.
Neke sam voljela dugo i uporno, ali upamtila sam njene riječi i nikad više
nikome nisam dala cijelu sebe. Uvijek sam ostavila jednu crticu preko koje
nitko nije mogao. I ona mi je uvijek olakšala da se isplačem, pa stavim ruž na
usne, kap parfema na vrat i niz liniju dekoltea i krenem u novi dan.
Lude žene
lijepo vole i žive punim plućima
Ona nikad
nije saznala da sam tog proljeća, s njom pod Sarajevskim nebom iznova pronašla
sebe i kako sam baš tada čvrsto odlučila da ću uspjeti. Postat ću pisac. Bit ću
toliko prokleto romantična i bezobrazna u svojim knjigama da će jedino moći
biti ponosna na mene kad ih jednom bude čitala. I bit ću pjesnik. I voljet ću
opet ali neću se nikad predati do kraja, baš nikome. Jednu svoju zvijezdu
ostavit ću uvijek samo svojom.
I živjet ću
punim plućima, bez grizodušja, bez žaljenja i bez očekivanja. S nekim muškarcem
ili sama.
Plesat ću
kao da nitko ne gleda i pjevat ću na sav glas, a jednom kad se osvrnem na te
dane, znat ću da me to naše Sarajevsko proljeće učinilo ženom koja sam danas.
Odista
draga moja, lude žene lijepo vole, pišem ti godinama kasnije, ispunivši
obećanje koje sam dala i tebi i sebi.
I volim
cijelim srcem a ne ranjava me emocija.
Možda
zaista žena treba biti pomalo luckasta da bi ostala svoja i kao takva bila
neupitno i vazda istinski sretna.
*
* *
Lude žene lijepo vole. –
izreka je Bosanskohercegovačkog pisca Alena Agića poznatijeg kao Magic
Whisperer.