Počevši
od Egipta u kojem su se žene ohrabrivale na nezavisnost i otvoreno pokazivanje
seksipila, lijepim su se smatrala uska ramena, visok struk i simetrična lica.
Stari
Grci su pak puno više držali do muške ljepote, a kod žena su smatrali lijepom
svijetlu kožu i krupnije tijelo.
U
kineskoj Han dinastiji kod žena se cijenio uzak struk, blijeda koža, velike oči
i mala stopala.
Talijanska
renesansa kao ideal ljepote nameće oble linije, bujne grudi, obli trbuh, široke
bokove i svijetlu kožu.
U
viktorijanskoj Engleskoj voljeli su debeljuškaste žene koje su se stiskale u
korzete kako bi postigle oblik pješčanog sata.
Dvadesetih
godina prošlog stoljeća idealom ljepote se počinje smatrati sve suprotno od
toga – ravna prsa, nizak struk, bob frizura i dječački izgled.
Zlatno
doba Hollywooda donosi obline natrag u modu, a na cijeni je ponovo oblik
pješčanog sata, odnosno velika prsa i uzak struk. Najbolji primjer su obline
zanosne Marilyn Monroe.
Šezdesetih
ideal ženske ljepote ponovo klizi natrag u androgino, na cijeni su mršave
figure dugačkih nogu, sjetimo se samo Twiggy.
Negdje
osamdesetih kreće era supermodela pa su se lijepim smatrale visoke žene,
toniranih mišića na rukama i atletske građe.
Heroin
Chic devedesetih u modu vraća mršavost i androginost ženskog tijela, kao i
gotovo prozirnu boje kože, a utjelovljenje ovog ideala bila je Kate Moss.
Današnji
postmoderni ideal ljepote je pak zdrava i po mogućnosti osunčana koža, velika
prsa i stražnjica te ravan trbuh, odnosno nešto nalik Kim Kardashian.
Piše: storybook.story.hr
