Godinama
već ne možemo pronaći trenutak da ostanemo sami, da pogledamo u sebe, i da se
suočimo sa svojim svijetlim i tamnim stranama. Godina već lažemo sebe da se ne
možemo zaustaviti pokraj neke osobe, popričati s njom bez gledanja na sat,
razmijeniti misli i osjećaje, jer ovaj svijet ide strahovitom brzinom naprijed
i ako stanemo to će biti naš kraj. Sada vidimo da je sve to bila samo jedna
laž.
Sada
najbolje shvaćamo da je život ono što nam se događa dan po dan, a ne neke
apstraktne godine. Sada shvaćamo da bez obzira kako neke stvari sada izgledale
u konačnici se događaju za naše dobro ako izvučemo iz njih lekcije. Sada
shvaćamo da ako držimo glavu gore i pogled prema naprijed, ne mora nas
zabrinjavati nikakva oluja jer smo svoj cilj već zacrtali i ništa nas ne može
izbaciti sa našeg kolosijeka.
Godinama
smo uvjeravali sebe da smo beskrajno važni i da bi bez nas sve krenulo naopako
a onda kada sam ostali sa strane vidimo da je ova zemlja tek sada prodisala i
da se život jednako tako nastavlja dalje s nama i bez nas. Tek kada malo
zastanemo i odvojimo se od svega vidimo ludilo života kojega smo stvorili,
izvještačeni i umjetni svijet koji nas umara, lutanja bez kraja i osjećaj
praznine koji ne prolazi.
Kad
jednom ova epidemija završi možda ćemo shvatiti vrijednost trenutka kojeg
imamo, zraka kojeg dišemo, prilika koje nam se pružaju, jer ćemo biti bliže
sebi, svjesniji osjećaja i značaja osobe koje je uz nas ostala u teškim
trenucima. Možda ćemo shvatiti besmislenost briga koje ne donose ništa, i
međusobnog uspoređivanja koje nas ubija. Jednoga dana kada sve ovo završi
smijat ćemo se sebi zbog straha kojim smo se bespotrebno plašili povezujući sve
kockice slagalice u jednu cjelinu života.
Mario
Žuvela/prijatelj.org
