Jedna od najboljih
glumica srbijanskog glumišta Svetlana Bojković ove godine obilježava pedeset
godina karijere.
Gotovo da ne
postoji osoba u regiji koja nije čula za veliku glumicu Svetlanu Bojković. Iza
ove žene, koja je karijeru gradila isključivo vrhunskim ulogama, mnogo je uloga
u serijama, filmovima ali i u pozorištu, a njene replike iz serija prepričavaju
se i danas. Imala je, kako kaže, sreću da radi kontinuirano i u pozorištu i na
televiziji.
"Pozorište
jeste moja osnovna ljubav i zato sam se i opredijelila za glumu, a onda su
došli i drugi mediji u kojima sam radila. Ono što mogu da kažem je da sam imala
sreće da nisam imala pauze, samo onda kada sam ja odlučila prije nekoliko
godina da napravim pauzu i odem na četiri godine u Finsku, da se malo udaljim,
da se malo odmorim i napunim baterije", rekla je na početku našeg
razgovora Svetlana Bojković.
Svoju doista
impresivnu glumaču karijeru započela je daleke 1967. godine zaigravši u filmu
"Jednog dana, moj Jamele", a poznato TV lice postala je zahvaljujući
ulogama Emilije u "Boljem Životu", Antonije u "Srećnim
ljudima", Valerije u "Porodičnom blagu" te Jasmine Pantelić u
"Beloj lađi".
Svetlana se
okušala i na filmu, a njena publika ju je s uživanjem gledala u fimovima
"Šejtanov ratnik", "Zona Zamfirova", "Ptice koje nikad
ne polete", "Halo taksi", "Neka druga žena" i mnogim
drugim. Kako kaže, kada bira uloge, voli da joj one budu izazov, nešto što
nikada do tada nije radila.
"Ne želim i
ne volim da se ponavljam. Volim da uvijek bude neko osvježenje u tumačenju tih
likova koje može da se desi jednino ako uloga donosi neke nove elemente koje do
sada nisam koristila", rekla je Svetlana i dodala kako je u toku
pedesetogodišnje karijere bilo uloga koje je odbijala, ali da se ni zbog jedne
nije pokajala.
Svetlana koja je
ljubav prema glumi pokazivala već od ranog djetinjstva u svojoj odluci da
postane glumica nije imala podršku roditelja. Majka Vera koja je bila domaćica
i otac Cvetko koji je bio oficir i vojni geodet željeli su da njihova kćerka
jedinica za sebe ima siguran posao i jednog dana postane inžinjerka, liječnica
ili arhitektica. Sa samo 16 godina počela je glumiti u Amaterskom pozorištu
"Dadov", u kojem je upoznala glumca Miloša Žutića koji će kasnije
postati njen muž i njena najveća podrška.
"Za mene je
gluma bila zabranjeni san, ona nije naišla na podršku mojih roditelja, ali ja
sam na kraju ipak ostvarila svoj san. Moja najveća podrška bio je Miloš Žutić,
moj prvi suprug. On me je spremao za prijemni ispit na akademiji, a kasnije i u
tim profesionalnim počecima, kada sam se već udala za njega. Najveću podršku i
najbolje savjete mi je on davao", istakla je Svetlana.
Prvu pozorišnu
ulogu dobila je 1967. godine u Beogradskom dramskom pozorištu, kada je bila na
drugoj godini akademije. Riječ je o predstavi koju je režirao njen tadašnji
profesor Minja Dedić. Predstava se zvala "Đido“, a u njoj su igrale njene
kolege s klase.
"U toj
predstavi glumili smo Branko Milićević (Kockica), Pera Božović, Ljiljana Lašić
i ja. To su bile naše prve uloge u profesionalnom pozorištu i nekako smo se
osjećali i zaštićeno jer je to režirao naš profesor, a našli smo se i pored
velikih glumaca. U toj predstavi glumio je i Čkalja. To mi je veoma draga
uspomena", prisjeća se Svetlana.
Godinu dana nakon
ove predstave na direktorsko mjesto Beogradskog dramskog pozorišta došao je
Bojan Stupica koji je otvorio vrata pozorišta mladim glumcima. Među njima je
bila i Svetlana Bojković. Te godine imala je čak sedam premijera, a paralelno
je i studirala, i sve, kako kaže, stizala.
U međuvremenu, u
braku sa Žutićem, Svetlana je dobila i kćerku Katarinu koja je krenula majčinim
stopama. U njenoj namjeri Svetlana je nije sprečavala, ali je za nju imala
savjet i upozorenje.
"Kćerku sam
upozorila da je poziv glumca naratorske prirode, da je važno istrajati, da to
nije nešto danas hoću, sutra neću. Kazala sam joj da gluma vrlo često može biti
naporan posao i da joj, ako je stvarno iskrena u tome, ako je dobro preispitala
samu sebe, dajem vjetar u leđa", rekla je Svetlana i dodala kako je
Katarini to što je bila dijete poznatih roditelja više odmoglo u karijeri nego
pomoglo.
Život
u Helsinkiju
Nakon braka sa
Žutićem 1990. godine Svetlana se udala za režisera Ljubomira Mucija Draškića s
kojim je bila u braku 15 godina. Nakon njegove smrti 2004. godine Svetlana je
mislila staviti tačku na brak kao instituciju. Međutim, 2011. godine upoznala
je srbijanskog diplomatu Slavka Kruljevića s kojim joj se desila neočekivana
ljubav. Slavko ju je osvojio svojim ljudskim kvalitetima pa joj zbog ljubavi
nije bilo teško napustiti Beograd i preseliti u Helsinki.
"Prve tri i po
godine bilo mi je drago biti u sredini gdje me niko ne poznaje, gdje sam
opuštena, gdje mogu da se saberem i okrenem samoj sebi. Radoznalost da upoznam
kulturu te zemlje me je okupirala. Često sam svraćala i u Srbiju, jer tamo mi
je kćerka, a i prijatelji. Povremeno bih nešto i snimila, ali nisam bila u
repertoaru. Jedina predstava koju sam zadržala je ona u Banjoj Luci 'Gospođa
ministarka'", rekla je Svetlana i dodala kako je to bila njena vježba da
ne zahrđa kao glumica.
U Helsinkiju se
Svetlana posvetila bračnom životu, ali i uživanju u umjetnosti. kaže da su
Finci narod koji kad se prihvati jednog posla, radi ga ozbiljno i temeljito.
"Nisam
previše odlazila u pozorišta, jer tu postoji etička barijera, ali sam dovoljno
išla da vidim na kojem su oni nivou i mogu da vam kažem da su na izvrsnom
profesionalnom nivo, da imaju dobre glumce i da se radi veoma ozbiljno. Muzički
život je vrlo temeljito razvijen. Balet im je izvrstan. Da ne govorim o
izložbama, dizajnu po kojem su poznati. To je jedna zemlja koja je uređena i
organizirana tako da njeni građani žive ugodno i zdravo", rekla je
Svetlana i dodala kako nažalost u zemljama regije, bar kada je riječ o glumi,
nije tako.
Glumačka
scena danas
Budući da pamti
oba perioda, jugoslavensko i postjugoslavensko, kaže kako su u ono vrijeme
glumci bili dosta cjenjeniji.
"U ono
vrijeme produkcija je bila nekad manja, nekad veća, ali smo nekako bili kao dio
kulture njegovani od vlasti što se tiče novca, ulaganja u opremu predstava, u
produkciju. I osjećala se nekakava sigurnost. Televizija je tada bila još
uvijek u početku svog zamaha. Na televiziji je bila dramska redakcija koja
danas nažalost više ne postoji, gdje se svakog ponedjeljka pravila nova tv
drama, tu su se održavale probe kao u pozorištu, pravio se dekor, šili su se
kostimi. Sve je to vremenom iščezlo, prešlo na privatnu produkciju",
objašnjava Svetlana Bojković.
Medijskom slikom
društva u kojem se nalazi, gdje se sve manje snima, a medijski prostor sve više
okupira reality i turbofolk kultura, Svetlana nije i ne može biti zadovoljna.
"Ti reality
sadržaji formiraju ličnost mladih ljudi, utječu na njihovu svijest o kulturi,
ako pogledate šta se tamo nudi, onda je to strašno. Mladima se nudi lak uspjeh,
više nemaju potrebu za obrazovanjem, nemaju potrebu za stvaralaštvom, već samo
za tim da se pojave u štampi", govori glumica.
Što se tiče
beogradskog glumišta i ono je u posljednjih nekoliko godina doživjelo velike
gubitke. Posljednji u nizu koji su nas napustili su Predrag Ejdus, Milena
Dravić i Marko Nikolić. Marko Nikolić i Predrag Ejdus bili su Svetlanini dobri
prijatelji.
"Marko i ja
smo godine proveli snimajući 'Bolji život', a igrali smo zajedno i u Narodnom
pozorištu. Bili smo odlični drugari i on je jedan divan čovjek, glumac i
partner. Bio je duhovit, sa širokim spektrom interesovanja u raznim sferama. S
njim ste mogli razgovarati o svemu i svačemu. Predraga Ejdusa znam još iz
gimnazije jer smo bili ista generacija, razred do razreda, zajedno smo ušli u
tadašnje Omladinsko pozorište, kasnije smo bili partneri u Narodnom pozorištu.
To su zaista bili veliki glumci, a njihove smrti su veliki gubici, ne samo za
srpsko pozorište, nego i za mene lično", rekla je na kraju našeg razgovora
Svetlana Bojković.
klix.ba
