Ima
tih žena koje misle da su krhke, nevažne i male. Ima ih koje se boje podići
pogled i sanjati, jer im je neko, jednom, rekao da su bezvredne. Rekao im da
nisu dovoljno dobre da bi živele život koji žele. Slagao ih da nisu dovoljno
lepe, pametne i talentovane. Da su rođene u krivom gradu, pogrešnoj porodici i
pričaju krivim jezikom.
Rekli
su im, čak, da bi mogle možda ganjati te svoje snove, da su se rodile, npr. u
neko drugo vreme ili da su iz bogatije porodice. Da bi sve to imalo smisla kada
bi one bile Amerikanke ili Engleskinje ili Francuskinje, jer to je ipak svet i
tamo su čuda ipak moguća, ali ovako, ovde, neka zaborave na snove.
Snovi
se ne događaju balkanskoj ženi.
Snovi
su nešto što je luksuz, a luksuz je gubljenje vremena.
Ima
tih žena koje su poverovale, da su krhke, nevažne i male, da su rođene na
pogrešnom mestu i posve krivo vreme i u potpuno krivoj porodici… ima ih.
Ali
ja nisam jedna od njih.
Meni
naš Balkan nikad nije bio ni velik ni mali. Nikad nije bio ništa osim nekog
geografskog područja, gde svi govore istim jezikom, ali se ne razumeju, iz
prostog razloga što to ne žele. Prepun prirodnih lepota, bogate povijesti,
divnih reka, planina i još lepšeg Mediterana, ponekad mi se činio kao raj na
zemlji.
Ljudi
su ga učinili krutim, postavivši mu glupe granice i odredivši da živimo kako
živimo, u čudnom, patrijarhalnom društvu u kojem se žena ni ne bori da bi bila
žena, već spušta glavu i tera i druge žene oko sebe da učine isto, jer to tako
treba, tako je oduvek bilo i tako će zauvek biti.
Često
mi se čini da smo se same porobile. Same smo odlučile biti male, krhke,
poslušne ženice. Odlučile smo da nam je mesto u kuhinji i s decom. Odlučile smo
da nemamo mišljenje i da nam je to u redu. Odlučile smo da je sasvim u redu da
neka tamo glasna babetina izvikuje kako je protiv kažnjavanja muškaraca koji
nas mlate, jer muško je muško i to je njegovo bogom dano pravo. Odlučile smo da
se nećemo boriti za sebe, da ćemo primati udarce, trpeti pijance i kurviše,
kockare i seljačine, jer su to radile i naše matere i njihove matere i tako
vekovima unazad.
Odlučile
smo da ćemo pustiti i Crkvu da gura prste u naša spolovila i određuje hoćemo li
ili nećemo abortirati. I rekle smo na glas da je to u redu, jer su popovi prvi do
Boga, iako s Bogom mnogi od njih nemaju veze. Na sve smo to pristale i onda se
čudimo što nam ne daju sanjati?
Gledaju
to tako i naše devojčice. Njihova su srca puna leptira i cveća. One žele biti
glumice i pevačice i usešne književnice. Žele putovati svetom i kupati se na
Maldivima, probati sve neobične indijske delicije i pokušati proniknuti u tajne
egipatskih piramida.
Sanjaju
i trebaju sanjati.
Al’
vide majku s kutlačom, spuštena pogleda i usana koje se odavno nisu nasmešile i
osećaju sram zbog svojih snova. Vide oca koji galami i sve muškarce u porodici
koji nedeljom sede oko stola, glade svoje stomake, izvikuju – “Ženo daj vina” i
slušaju kako se “svo to žensko čeljade danas uobrazilo i s tim Facebookom i
Instagramom, umislilo da može imat’ pravo glasa i parirat muškarcu”, pa im
duše, još uvek tako mlade i neiskvarene, već počinju osećati teret otaca. Teret
Balkana. Teret ovog tvrdog mentaliteta.
Još
i ako se zaljube, u nekog ko nije njihove narodnosti ili vere, nastaje haos i
lom. I retko koja pronađe snage da se othrva tom pritisku i pobegne od okova,
putem vlastite sreće.
I
onda se dogodi da to neka učini. Neka poput mene, dovoljno luda da ide protiv
Balkana i njegova tereta. Da mu ruši granice i da je baš briga što mnogi tvrde
da je ne razumeju, iako je jezik isti. Dovoljno uporna da uputi pozdrav
osmehom, jer je na svakom jeziku isti. Iz dana u dan, dok ne slomi barijere.
Dovoljno hrabra da je nije briga za mišljenje. Dovoljno drska da sanja i da
živi te svoje snove. Iako živi tačno ovde, u srcu balkanske zadrtosti.
Dovoljno
opasna, glasna i prisutna da mladim devojkama u glave “ulije lude ideje”, o
sreći i snovima i veri i činjenici da tačno ovde mogu biti žene i mogu živeti
kako žele. I mogu voleti koga žele i mogu raditi posao iz snova i mogu
zarađivati samo lepotom i objavama na društvenim mrežama. I mogu biti popularne
i uspešne i svoje.
Mogu.
Utirem
put svakoj devojčici. Rušim ti sve te bedeme, balkanska nacijo. Rušim ti
predrasude. Kidam ti lance okova u koje si pred stotine godina bacio svoje
najveće blago – balkansku ženu.
Kažem
ti da je moguće biti ostvarena i glasna i sretna i uz to imati porodicu za koju
ti nije teško – ništa. Moguće je.
I
ne dam ti nikad više da kažeš – da nije!
zenskikutak.rs