Grad naših nadanja i
stradanja, grad klasike, fijakera i kavana, a u posljednje vrijeme i kafana,
grad kojem smo služili i na prijelazu stoljeća toliko ga zamrzili da smo
pobjegli u zagrljaj Beograda. Grad koji je i ove godine odnio titulu
“najugodnijeg za život na svijetu”. Grad
Beč. Danas nam je bliži nego ikad, makar po tome što su od hrvatske granice
dovoljna tri sata vožnje do metropole na lijepom plavom Dunavu.
Provjerili smo na licu
mjesta što je to tako magično u Beču da privlači ne samo milijune turista, nego
i da je građanima Beča čak i ljepše i ugodnije nego građanima Melbournea ili
Vancouvera, gradova s kojima obično vodi bitku za prva tri mjesta u izborima
gradova s najvećom kvalitetom života. Sukus je svih razmišljanja otprilike –
sigurnost na ulicama, besprijekorno organizirana mreža javnog prijevoza, odlična
zdravstvena skrb te puno zelenila i mjesta za uživanje i relaksaciju. I nitko
se od sugovornika nije požalio ni počeo kukati da bi najradije otišao živjeti
nekamo drugamo. Na pitanje smeta li vam nešto u Beču i biste li nešto voljeli
promijeniti, prodavač, rođeni Austrijanac, u trgovini šeširima u Ulici
Mariahilfer odgovorio je: Zapravo ništa!
– Doselila sam se iz Irske
prije 20 godina. Zbog ljubavi. I odlučila sam ostati zauvijek. Što mi se
svidjelo u Beču? Grad je predivan, a mogu se kretati po njemu biciklom, nemam
uopće potrebe za autom. Zatim, nije mi nebitno ni što je u srcu Europe, a grad
usto ima sva četiri godišnja doba i toliko sadržaja da nemam nikakve potrebe
putovati nekamo na odmor – kaže nam Lucinda, recepcionarka u hotelu Fürst
Metternich. Čak ni velika vrućina na koju se jedino požalila ne tjera je iz
grada nekamo na more ili u planine.
– Ne, jer se mogu kupati na
Dunavu ili nekom od gradskih bazena i kupališta, a ima ih zaista puno. Cijene
ulaznica su smiješne, pa cijeli se dan možeš kupati za tri eura.
– Na preglede gotovo da se i ne čeka. Što god
trebam. Za neke ozbiljne stvari moji u Irskoj moraju čekati i više od godinu
dana. U Beču ne samo da se ne čeka dugo, nego mi i tjedan dana ranije pošalju
poruku kao podsjetnik da obavim pregled – kaže Lucinda. Isto nam je potvrdio i
Dorijan Vranić koji je u Beč stigao 2007. na studij prava nakon kojeg je ostao
i raditi u struci te je već i promijenio tvrtku. Foto: Mladen Miletić – Nedavno
sam uganuo zglob na nozi. U devet sati došao sam na hitnu, doktor me primio u
deset, slikali su me u 10.20, bio sam opet kod doktora u 11, dobio sam štaku i
nekakvu protezu u 11.30 sati i bio sam gotov u podne. Nisam platio ništa, a
nemam dodatno osiguranje.
Da, Beč je lijep i ugodan,
ali nije banja u kojoj se ne mora raditi, mada ima i takvih slučajeva da neki
dođu živjeti od socijalne pomoći. I to lokalnom stanovništvu itekako smeta. –
Normalno da je netko tko je ovdje cijeli život odrastao i plaća porez ljutit
kad misli “onaj ne radi ništa, a dobiva od socijalne pomoći više nego što moja
baka ima mirovine” – kaže nam jedan od sugovornika.
Ali osim što je grad
gastarbajtera, Beč je i grad studenata. Ukupno ih je sad već blizu 200 tisuća,
jako puno dolazi ih iz Njemačke, tako da je Bečko sveučilište sada zapravo
najveće na njemačkom govornom području. – Sve je podređeno studentima, od
infrastrukture do toga kako se i gdje grade novi stanovi, brojnih povlastica u
gradu, od muzeja do klubova. Kao student osjećao sam se povlašteno. Da ne govorimo
o tome da je studij besplatan. Nije besplatan za one iz trećih zemalja. Ako je
netko iz EU, onda je uglavnom besplatno, a ja sam studirao besplatno čak i kad
su Austrijanci plaćali jer sam još upisao po zakonu koji su zvali po Mariji
Tereziji i po kojem studenti s područja bivše Austro-Ugarske Monarhije od tih
vremena nisu morali plaćati. Vrijedio je iako te države odavno nema. Ne znam
vrijedi li to još uvijek jer smo u međuvremenu ušli u Europsku uniju, ali znam
da su 2008., 2009. i 2010. čak i Austrijanci u nekim slučajevima morali
plaćati, a ja nisam – kaže nam Vranić. Dominantna zgrada biblioteke, čudo
futurističke arhitekture, izgleda poput svemirske postaje, a osmislila ju je
Zaha Hadid, iračko-britanska arhitektica koja je preminula 2016., prva žena
koja je osvojila Pritzkera, “Nobelovu nagradu” arhitekture. Naravno, osim
učenja, studentima je nerijetko važna i zabava, a grad Beč pomaže im da
kvalitetno provedu slobodno vrijeme. Svake godine na velikom otoku između
kanala i starog Dunava održava se golemi dvodnevni festival glazbe na kojem
gostuju svjetski priznati bendovi poput Metallice ili Iggyja Popa. A
posljednjih godina vrlo zanimljivu manifestaciju za mlade organiziraju Bečke
linije, gradsko prometno poduzeće – noćne tulume u vlakovima podzemne
željeznice! Foto: Mladen Miletić – Ekipa se vozi od točke A do točke B na
linijama koje su za to određene, piju i zabavljaju se. Kao da su došli u kafić
ili klub. Podzemna željeznica ponos je Beča, a gotovo svake godine još se malo
proširi novim stanicama. Za bečki standard godišnji pokaz nije skup jer mu je
cijena takva da svaki dan vožnje košta jedan euro. Inače je pojedinačna karta u
jednom smjeru 2,4 eura. Suludo je švercati se jer je kazna za vožnju bez karte
najmanje 105 eura, a ni kontrolori ne nasjedaju na fore, u što smo se uvjerili
kad su ulovili japansku turistkinju. Pomislili smo da će joj progledati kroz
prste jer je ipak turistkinja, i to još iz Japana, a oni puno toga ne razumiju
po Europi, ali...
vecernji.hr
