Tko vjeruje u vas više nego vaša djeca? Budite im primjer
svojim postupcima i djelima, jer njima je to važnije od onoga što govorite.
U pojedinim životnim periodima, većina nas je doživjela
neki neuspjeh, pravila greške, bili nezadovoljni ishodima nekih situacija.
Smatrali smo da smo mogli bolje, prepuštali se zaraznom osjećaju brige i što je
još gore samoosude.
Kako sam ovo mogla učiniti? Nemam pojma ni o čemu! Nikad
se ne znam postaviti, baš uvijek me nasamare. Kad bih bar bila dobra u nečemu!
Što će tek sad misliti o meni?
Zvuče li vam poznato ove izjave?
U njima je vidljiva samokritika, nemogućnost
razumijevanja i prihvaćanja sebe. Često se javlja kada se poredimo sa drugima,
fokus nam je usmjeren prema navodno boljima i uspješnijima od nas samih. Ili onda
kada posmatramo ljude u čiji život uopće nemamo kompletan uvid, ali ih idoliziramo
i izvana nam se čine savršeni. Kad ne izvlačimo najbolje iz uvjeta u kojima smo
se našli, već stalno želimo mijenjati uvjete, vraćati se u prošlost,
kontrolirati čimbenike koje nije moguće imati pod kontrolom, kad smo skloniji
bavljenju porazima umjesto uspjesima, kad više zavolimo riječ greška umjesto
iskustvo.
Samokritiziranje, samookrivljavanje, samoponižavanje,
samosažaljenje čovjeka vode u autodestruktivni i depresivni krug iz kojeg je
teško izaći. Neprihvaćanjem samoga sebe teško da možemo razumjeti i istinski
prihvatiti druge. Jedan obrazac ponašanja vodi ka drugome, jer kako iskreno
voljeti nekoga ako odbijamo sebe?
Stvar se komplicira kad nas promatraju naši bližnji,
posebice djeca. Trebali bismo se češće podsjetiti izreke R. Fulghuma da ne
brinemo ako nas djeca ne slušaju, brinimo jer nas uvijek gledaju. Djeca nisu,
suprotno nekim pedagoškim uvjerenjima, odrasli u malim tijelima. Oni su djeca –
ranjiva, u potrazi za uzorima, ponekad izgubljena, sklona brzoj internalizaciji
raznih obrazaca ponašanja koje vide, ali vrlo intuitivna i bistra. Osjećaju
roditeljsku energiju i raspoloženja i upijaju ih u sebe.
Nema ništa loše u tome da priznamo djetetu ako osjećamo
krivnju, stid, tjeskobu, ali nije dobro ako potonemo u navedene osjećaje i ne
tražimo izlaz. Djeca nas nikada neće osuditi ako vide da posrćemo i padamo,
dokle god se za njih odlučimo dignuti i nastaviti dalje boriti.
Jeste li se ikad uhvatili u stanju gorčine, tjeskobe,
samosažaljenja, kritiziranja sebe i drugih pred djecom? Je li vam takvo
ponašanje pomoglo u ičemu? Kakvo je tada ozračje u obitelji?
Samopoštovanje je najvažnije
Iza samokritiziranja nekad leže dublji problemi
nedovoljnog samopoštovanja i samopouzdanja, a svi se nekad nosimo s time. Ali
što poručujemo djeci učestalo optuživajući i okrivljavajući sebe? Isto što i
kad vrijeđamo, kritiziramo, okrivljavamo druge – kronično nezadovoljstvo svime.
Gubimo se u traženju zamjerki svima i svemu, umjesto da tražimo smisao i
razvijamo zahvalnost. I jedno i drugo stvara pogubno obiteljsko ozračje. Možemo
li, umjesto bavljenja drugima i samokritiziranja, poraditi na razvoju samopoštovanja,
uzeti vremena za osobni razvoj, pronaći životnu strast, pokretače koji nas
vesele, posvetiti se pomaganju drugima, uistinu upoznati našeg životnog
partnera, djecu, obitelj i prijatelje?
Da parafraziram izreku B. Pascala, ako težimo osobnom
razvoju, napretku, nastojanju da budemo što kvalitetniji uzor djeci, ne možemo
nikad biti nezadovoljni jer ono što želimo uvijek je u našoj kontroli.
Postoji niz savjeta kako povećati samopouzdanje,
samopoštovanje, bolje se nositi s negativnim osjećajima, više prihvaćati druge,
ali ističem jedan najvažniji. Gotovo uvijek nastavljamo dalje i odbijamo poraz
ako netko vjeruje u nas.
Ima li itko na svijetu da više vjeruje u vas od vaše
djece?
