“Da ti nešto kažem. Za*ebi instagrame i fejsbuke gdje su svi
sretni. Markirani. Preplanuli. Izvježbani. Diplomirani. Zaposleni.
Teambildirani. Ajfonirani. Čekirani.
Jedu
jela koja ne znaju izgovoriti, obuku štikle da se uslikaju u spavaćoj sobi.
Idila ko u Santa Barbari, prije nego se ono Eden izgubi. Opusti se bolan. Ko te
hoće, taj te hoće najgoreg. Vjeruj meni.”
Živimo
u jezivom imperativu savršenstva, na svakom polju. U grčevitim potrebama da
prikazujemo ružičastu bajku za okolinu u svakom trenutku. Društvene mreže su
tek tu dimenziju ispolirale do iznemoglosti. Horde perfektnih na svakom ćošku.
Veliki Enes Kišević bi rekao: “Svima je kao lijepo: svima je, kao, dobro; svima
je, kao, ludo…i ništa te, kao, ne boli.” Fotošopirani životi zahtijevaju da
moraš biti točno takav. Kao, moraš. U biti – moraš govno.
Da
ti nešto kažem. Za+ebi instagrame i fejsbuke gdje su svi sretni. Markirani.
Preplanuli. Izvježbani. Diplomirani. Zaposleni. Teambildirani. Ajfonirani.
Čekirani. Jedu jela koja ne znaju izgovoriti, obuku štikle da se slikaju u
spavaćoj sobi. Idila ko u Santa Barbari, prije nego se ono Eden izgubi. Opusti
se bolan. Ko te hoće, taj te hoće najgoreg. Vjeruj meni.
Uzmimo
recimo taj pressing “mame s naslovnice”. Koja je Superman i Batman, i stigne
biti lijepa, i seksi, i isfenirana, i mater, i kuharica, i susjeda za trač
kave, i veš-razgrtalica, i peglačica, i sapunicu upratit’ još, ko se s kim i
čija je strina umrla. Jašta. Otkad imam Unu, operem zube u tri popodne. Pidžamu
skinem u… lažem, ne skinem je. O obrvama da ti ne pričam, ko Karadžić u Haagu.
Da se mogu popišati, moram nju u kolicima dovesti u wc i pričati joj. Pošto je
počela jesti kašice, imam svakodnevno zgnječenih banana u uhu i u kosi, ko
najljepši ukras. Seksa se rado sjećam i toplo ga pozdravljam.
Kad
mi dođe neki lik dostaviti kupljenu autosjedalicu, umjesto svog potpisa na
račun mu napišem “Pilići”. Da ne skrenem skroz s pameti, odem na koncert
Joksimovića i razbacam se svakim ekstremitetom kao da je uskrsli Elvis, a meni
su upravo rekli da mi je samo par minuta ostalo do kraja života. Sat vremena
pakiram njezine stvari, kolica, nju, da krenemo negdje u šetnju i onda se ona
pokaki sve hihoćući se k’o da je osvojila Himalaju. Kad konačno iziđemo,
letimičnim dodirom po mojoj glavi shvatim da mi je kosa ko da su je razbucale
petarde poslije ponoćke. I umrem od smijeha nasred ulice sama, kao neki teški
slučaj za psihijatriju.
Pa
džaba. Naizgled ništa nije na svom mjestu, i sve je baš upravo onako kako
treba. Možda nije instagramski, ali je od srca. I sretno je do ludila. Onom
srećom koja je životna. U kojoj ima suza, galame, šizenja, bolnih leđa, dva
dana zakašnjele depilacije nogu, ali toliko mnogo čudesnosti koju nijedan
fotoaparat ni fensi mobitel ne bi mogli zabilježiti. Uz sve dužne piksele.
Sreća
spava u očima onih koji vas vole. Onakve kakvi ste kad sve fasade zgulite sa
sebe. Koji vam se raduju, ovako iz neiskvarene duše, kao ona meni, mada ni na
što ne ličim.
Piše:
Martina Mlinarević Sopta
