Svi su naši
životi međusobno isprepleteni. Logično je stoga da jedni na druge utječemo.
No, gdje je
granica gdje prestajemo biti svoji, i što se onda događa? Svoji ste onda kada
svoj stav ne morate prilagođavati drugima jer ste uvjereni da oni bolje znaju.
Mišljenja drugih postaju vam važna kao i lanjski snijeg. Svoji ste kada
shvatite da vam nitko neće pljeskati za vaše snove već ih sami morate čuvati i
držati u sebi kao najveću svetinju. Pravi život počinje stoga onda kada sve ono
što vam govore drugi počnete uzimati sa rezervom, bilo da vas hvale, bilo da
vas kude.
Čuda se
počinju događati kada sve to shvatite. No do toga treba doći i dugačak je i
bolan proces da sve to shvatite. Pravi život počinje onda kada prestanete oko
sebe okupljati ljude dokazujući im svoj status, obrazovanje, religiju,
inteligenciju i ostalo, te shvatite da drugima to možda ide jako na živce, a
vama samo hrani ego. Ništa više! Nahranjeni ego samo će poremetiti ravnotežu
vašeg bića jer će s vremenom tražiti sve više i više.
A onda ćete
ljudima željeti ugađati dajući im sve više, samo da vas slijede, samo da vam
plješću, samo da vam odobravaju sve ćete učiniti. Ukoliko to ne bude išlo lako
ćete biti spremni poniziti se, puzati, klečati pred drugima i sve učiniti samo
da biste stekli mrvicu njihovog odobravanja. Sve to vrijeme pitat ćete se zašto
to činite, kada vas to ne čini sretnim već štoviše unesrećuje, ali usprkos
svemu teške će biti smoći snage i promijeniti obrazac.
Pravi život
počinje onda kada više ne morate drugima klimati glavom onako kako oni traže.
No, kada dođete do toga saznanja pitat ćete se zašto vam je toliko trebalo da
to shvatite i donesete tu jednu odluku kada ste tako mogli živjeti cijelo
vrijeme. Ne morate ključ upravljenja vašim životom predati drugima. Ne morate
dobiti sve bitke protiv drugih, ljepota života je shvatiti da možete mirno
živjeti bez svih tih bitaka. Biti svoj, ništa više ali i ništa manje.
