Postoji
jedna lijepa melodija života. Ne uspoređivati se s drugima. Ne gledati što
drugi rade. Ne zavidjeti. Naučiti zaobići ono što ti ide na živce. Ali dugo
treba dok je naučiš pjevati. Svirati. I opet je brzo zaboraviš. Jer ti u uho
uđe onaj zvuk balade što je ljudi svaki dan ponavljaju. Zvuk žaljenja.
Samosažaljenja. Nabrajanja onoga što im nedostaje da bi bili sretni. I samo
navikneš na tu melodiju. Vrlo brzo.
Zapamti jednu stvar. Ne valjaš ljudima kad radiš po svome. Ali ne poštuju te ni kad je po njihovom. Ljudima u svakom slučaju ne valjaš. Vjerojatno zato što pokušavaju opravdati svoje greške mjereći tvoje. Dokazujući tvoje propuste. Pusti ih! Ako im to nešto znači, neka rade. Uvijek će biti netko tko će ti nešto prigovoriti. Ali bez obzira na sve ti idi dalje! Jer kako je jednom netko rekao: „Psi laju, a karavane prolaze.“
