Zima je
1991., jedna od najoštrijih ikad zabilježenih u New Yorku. U svojoj uniformi
konobarice izlazim iz Caféa Monaco gdje radim, sa stranim novinama u rukama.
Smrzavajući se u dekoltiranoj bluzi (obaveznoj uniformi na mojem radnom
mjestu), stojim na uglu Amsterdama i Broadwaya i otvaram glavni članak s
nadnaslovom:
“Tragična
sudbina velike hrvatske glumice”. Zatim mi oči skliznu do naslova: “Težak život
lake žene”. Tko bi to mogao biti, pitam se. Sigurno ne ja. Kako bih to mogla
biti ja?
Pokušavam
se sjetiti svojeg poljuljanog osjećaja identiteta. Zar nisam ja bila “ugledna
kazališna glumica i popularna filmska zvijezda s glavnim kazališnim i filmskim
nagradama”, kao što tvrdi moj CV? Zar me nisu voljeli i publika i kolege? Kako
sam odjedanput tretirana kao izdajica? Odakle dolazi ta neobjašnjiva mržnja? I
kako se ja s njom nosim? Pa zar nisam baš ja bila ona koja je progovorila
protiv nacionalizma, protiv podjele svoje zemlje, zemlje koja više ne postoji?
Zar nisam ja bila ona koja je naivno mislila da nas umjetnost može spasiti od
rata? Zar nisam ja bila jedan od “dobrih momaka”? A ako jesam, kako sam
završila kao narodni neprijatelj?
“Nemoj se
nikad petljati u politiku”, običavali su govoriti moji roditelji. I nisam.
Odrastajući u zemlji koja se zvala Socijalistička Federativna Republika
Jugoslavija, mislila sam da je politika najdosadnija stvar na svijetu.
Prezirala sam je, skupa sa svim onim bezličnim, zamjenjivim “političarima” u
sivim odijelima. U svojoj mladenačkoj aroganciji smatrala sam da sam iznad te
vulgarne ljudske aktivnosti. Jedino je umjetnost zavređivala moj interes. Ništa
drugo.
Ne, nikad
se “nisam petljala” u politiku. Umjesto toga, politika se upetljala u moj
život. I tako stojim tu, smrzavajući se usred New Yorka u svojoj oskudnoj uniformi
konobarice, okružena ljudima koji nemaju pojma tko sam ja, a baš ih i ne zanima
da to saznaju. Ne znaju čak ni kamo da smjeste mene – ili moju nepostojeću
zemlju. Jugoslavija, Jugoslovačka... ili je to bila Čehoslovačka... tko bi sve
to pratio... I zašto bi ikoga bilo briga? Sve što se dešava, dešava se tako
daleko. I dešava se ljudima koji su drugačiji. Necivilizirani. Primitivni.
Skloni valjanju u blatu svojih vjekovnih mržnji. Žude graditi zidove umjesto
mostova.
“Mi smo ovdje, u Americi, tako različiti.” “Ne možemo shvatiti sve to primitivno plemensko ponašanje puno mržnje.” “To se nama nikad ne bi moglo desiti.” “To se ovdje nikad ne bi moglo desiti.” Tako su naši novi američki prijatelji govorili 1991. Sad je 2019. Više ne govore tako. Ove 2019. živimo u svijetu koji se čini sve više i više nalik na onaj koji smo 1991. u očaju napustili. Da li je krvoproliće u Jugoslaviji bilo neka vrsta predigre, predjela, uvertire za glavni program? Da li bi Amerika mogla naučiti nešto iz priča koje su se s njom činile tako nepovezane prije samo četvrt vijeka? Da li možda ima neke mudrosti u pričama tih “drugih”: sporednih, marginalaca, nevažnih? Da li “njihove” priče mogu biti i “naše” priče? Možda su sve priče “naše” priče. Nadam se. Zbog svoga sina i njegova neotuđivog prava da traži sreću. Zbog svih nas.
6yka.com
