Ne daj strast, stvaralaštvo, želju da potrčiš, plešeš, sanjariš, VOLIŠ. To nikome ne daj!
Kako odrastamo, kao da
lagano gubimo svoje dječje snove, slušajući kako je to teško, nemoguće, nije to
za tebe … Pa često se nađemo u nedoumici, mogu li ja to? Došla sam upravo reći
to, da – ti možeš to!
A tko sam, zapravo ja?
Memorije moje zapisane u dnevniku prošlosti kažu: rođena u Bitoli, živjela u
Skopju, Nizozemskoj, Beogradu. Završila pravo kao najbolji student generacije,
magistrirala, doktorirala i neki pravosudni ispit. Ne znam koliko certifikata
drugih. Ne brojim.
Bila i u komunizmu i u
pluralizmu na nekim, kako se to kaže, odgovornim pozicijama. Dovoljno da
razumijem kako je kada sjediš s ove i s one druge strane. Upoznaš sve poznate i
nepoznate rođake i prijatelje. Diplomacijom sam se bavila više od desetljeća,
gdje sam upoznala ljude, običaje – i naučila da čovjek je čovjek, bez obzira na
pasoš.
Koliko li sam puta
slušala priče: “Pusti, nije to za tebe … E kad bi bilo lako, svi bi bili to …”
Kad bi ih poslušala, ne bi se maknula s kućnoga praga. Ali nisam, možda iz
prkosa ili znatiželje, ali nisam marila za te riječi.
Prešla sam tridesetu
kada sam počela prve lekcije engleskog. Kasno? Za njih možda, za mene ne.
Radila sam i doktorat. “Što će ti? To je trošenje vremena. Ovo društvo to ne
cijeni.” Nisam ni sanjala da će me ubrzo pitati mogu li moje znanje ponuditi
državi.
A sjećam se, kad sam
diplomirala, javila sam se u ministarstvo za vanjske poslove, možda im treba
pravnik. Smijali su mi se, kao: „Jel’ znaš da ne može to svatko?”
Možda su i bili u pravu,
neka vrata se teško otvaraju. Ali ako ti Bog da, nađe se netko tko prepozna to.
Možda ne odmah, ali kada mu dođe vrijeme.
Sve, o čemu su govorili,
mani se toga, to je gubljenje vremena, baš to je bilo moja odskočna daska u
svijetu, gdje sam plivala i upoznala puno toga, što sam nekada čitala samo u
romanima.
Radila sam s divnim
ljudima iz različitih kultura i imala sam sreću da radim za misiju, koja je
bila nagrađena Nobelovom nagradom za Mir. Osjećaj da si cigla u tom zidu novog
poretka mira je divan, ali ipak, najdraža mi je, uz moja dva Anđela, ona Božja
nagrada, za moj Duhovni mir.
To je najveći životni
izazov, ravan ponovnom rađanju. U trenutku kada sam čula svoj unutrašnji glas
na pitanje – tko sam zapravo ja, da moja je misija, kao i svakog ljudskog bića,
da dijelim ljubav, odlučila sam da pisanjem to radim.
Pišem i pisaću za svoju
dušu, kao i sve drugo što sam radila srcem. Često sam slušala riječi… ništa od
toga. Ne možeš ti to, nije to za tebe…
I nije bilo lako. Ali,
znala sam da mogu.
Eto, zato sam počela
pisati, da pošaljem poruku: Ti to možeš!
NE daj NIKOME da ti
oduzme Želju da POLETIŠ!
Kad smo djeca, trčimo
jer imamo krila, znatiželjni smo, jer malo znamo, radujemo se jedni drugima,
jer o podjelama još nismo čuli. Kako rastemo, životna nas škola “uči” uklapanju
u čvrste bedeme društvenog zdanja. Polako, nekadašnje smijanje od srca kradu
nam neke nove tehnike modernog doba, uz more “važnih” vijesti. Postajemo netko
drugi.
Sve se manje smijemo jer
ozbiljnost traži strogi izraz lica. Vode nam sve manje treba jer i taj osjećaj
se polako suši… Zidovi kancelarija i neonska svjetla do kasno u noći kradu nam
svježinu zraka, svjetlost i zvuke daljina. Naše prirodne vibracije mijenjamo
gradskom vrevom i umjetnim svjetlom… Iscrpljeni od zidanja betonskih bedema od
ljudi, tražimo utočište na kauču komfora – U vlastiti zatvor misli! Sve ima
cijenu i sve se mora platiti.
MIR? Do toga još nismo
došli…Ima puno važnijih stvari. Svi su
osjećaji jači, dok oni životni, polako jenjavaju… Žalosno, al bateriju praznu
lakše prepoznajemo na telefonu.
Tijelo je bolesno, kako
lampica tjelesnog osjećaja slabi, a još više, ona – Duše… da je to jedna
cjelina, koju treba zalijevati kao cvijeće. Samo kad te dotakne nešto što je
dio tebe, osjetiš potvrdu da si ti puno više od tijela.
To je osjećaj kad duša
vapi za STRAŠĆU. Prepoznala je suštinu jednostavnosti kod drugog, tko je
dotakao dio onog DJETETA u TEBI. Raduje se potrebi da vidi svjetlo u svemu… da
ga napiše, naslika, zapjeva. Da ga dijeli. Da POLETI…
To je najljepša potvrda
te životne žarulje. Sve dok je duša u tim bojama, tijelo je ušuškano u
životnijim sokovima. To je ta kupka, prava hrana, koje na pijaci nema.
Ne daj da ti žurba
svijeta krade osjećaj najvrjednijeg nečeg. Ne daj strast, STVARALAŠTVO, želju
da potrčiš, plešeš, sanjariš, VOLIŠ. To nikome ne daj ❤️
Milijana Danevska atma.hr
