Poruka dana: Ti to možeš! Sva moć je u nama!

 

Ne daj strast, stvaralaštvo, želju da potrčiš, plešeš, sanjariš, VOLIŠ. To nikome ne daj!

poruka-dana_journal_motivacija_osobni-razvoj_duhovnost_atma_magazin

Kako odrastamo, kao da lagano gubimo svoje dječje snove, slušajući kako je to teško, nemoguće, nije to za tebe … Pa često se nađemo u nedoumici, mogu li ja to? Došla sam upravo reći to, da – ti možeš to!

 

A tko sam, zapravo ja? Memorije moje zapisane u dnevniku prošlosti kažu: rođena u Bitoli, živjela u Skopju, Nizozemskoj, Beogradu. Završila pravo kao najbolji student generacije, magistrirala, doktorirala i neki pravosudni ispit. Ne znam koliko certifikata drugih. Ne brojim.

 

Bila i u komunizmu i u pluralizmu na nekim, kako se to kaže, odgovornim pozicijama. Dovoljno da razumijem kako je kada sjediš s ove i s one druge strane. Upoznaš sve poznate i nepoznate rođake i prijatelje. Diplomacijom sam se bavila više od desetljeća, gdje sam upoznala ljude, običaje – i naučila da čovjek je čovjek, bez obzira na pasoš.

 

Koliko li sam puta slušala priče: “Pusti, nije to za tebe … E kad bi bilo lako, svi bi bili to …” Kad bi ih poslušala, ne bi se maknula s kućnoga praga. Ali nisam, možda iz prkosa ili znatiželje, ali nisam marila za te riječi.

 

Prešla sam tridesetu kada sam počela prve lekcije engleskog. Kasno? Za njih možda, za mene ne. Radila sam i doktorat. “Što će ti? To je trošenje vremena. Ovo društvo to ne cijeni.” Nisam ni sanjala da će me ubrzo pitati mogu li moje znanje ponuditi državi.

 

A sjećam se, kad sam diplomirala, javila sam se u ministarstvo za vanjske poslove, možda im treba pravnik. Smijali su mi se, kao: „Jel’ znaš da ne može to svatko?”

 

Možda su i bili u pravu, neka vrata se teško otvaraju. Ali ako ti Bog da, nađe se netko tko prepozna to. Možda ne odmah, ali kada mu dođe vrijeme.

 

Sve, o čemu su govorili, mani se toga, to je gubljenje vremena, baš to je bilo moja odskočna daska u svijetu, gdje sam plivala i upoznala puno toga, što sam nekada čitala samo u romanima.

 

Radila sam s divnim ljudima iz različitih kultura i imala sam sreću da radim za misiju, koja je bila nagrađena Nobelovom nagradom za Mir. Osjećaj da si cigla u tom zidu novog poretka mira je divan, ali ipak, najdraža mi je, uz moja dva Anđela, ona Božja nagrada, za moj Duhovni mir.

 

To je najveći životni izazov, ravan ponovnom rađanju. U trenutku kada sam čula svoj unutrašnji glas na pitanje – tko sam zapravo ja, da moja je misija, kao i svakog ljudskog bića, da dijelim ljubav, odlučila sam da pisanjem to radim.

 

Pišem i pisaću za svoju dušu, kao i sve drugo što sam radila srcem. Često sam slušala riječi… ništa od toga. Ne možeš ti to, nije to za tebe…

 

I nije bilo lako. Ali, znala sam da mogu.

 

Eto, zato sam počela pisati, da pošaljem poruku: Ti to možeš!

 

NE daj NIKOME da ti oduzme Želju da POLETIŠ!

Kad smo djeca, trčimo jer imamo krila, znatiželjni smo, jer malo znamo, radujemo se jedni drugima, jer o podjelama još nismo čuli. Kako rastemo, životna nas škola “uči” uklapanju u čvrste bedeme društvenog zdanja. Polako, nekadašnje smijanje od srca kradu nam neke nove tehnike modernog doba, uz more “važnih” vijesti. Postajemo netko drugi.

 

Sve se manje smijemo jer ozbiljnost traži strogi izraz lica. Vode nam sve manje treba jer i taj osjećaj se polako suši… Zidovi kancelarija i neonska svjetla do kasno u noći kradu nam svježinu zraka, svjetlost i zvuke daljina. Naše prirodne vibracije mijenjamo gradskom vrevom i umjetnim svjetlom… Iscrpljeni od zidanja betonskih bedema od ljudi, tražimo utočište na kauču komfora – U vlastiti zatvor misli! Sve ima cijenu i sve se mora platiti.

 

MIR? Do toga još nismo došli…Ima puno važnijih  stvari. Svi su osjećaji jači, dok oni životni, polako jenjavaju… Žalosno, al bateriju praznu lakše prepoznajemo na telefonu.

 

Tijelo je bolesno, kako lampica tjelesnog osjećaja slabi, a još više, ona – Duše… da je to jedna cjelina, koju treba zalijevati kao cvijeće. Samo kad te dotakne nešto što je dio tebe, osjetiš potvrdu da si ti puno više od tijela.

 

To je osjećaj kad duša vapi za STRAŠĆU. Prepoznala je suštinu jednostavnosti kod drugog, tko je dotakao dio onog DJETETA u TEBI. Raduje se potrebi da vidi svjetlo u svemu… da ga napiše, naslika, zapjeva. Da ga dijeli. Da POLETI…

 

To je najljepša potvrda te životne žarulje. Sve dok je duša u tim bojama, tijelo je ušuškano u životnijim sokovima. To je ta kupka, prava hrana, koje na pijaci nema.

 

Ne daj da ti žurba svijeta krade osjećaj najvrjednijeg nečeg. Ne daj strast, STVARALAŠTVO, želju da potrčiš, plešeš, sanjariš, VOLIŠ. To nikome ne daj

 

Milijana Danevska  atma.hr

JOURNAL DE LUXE... Mjesto koje volim!

Nema komentara:

Objavi komentar