Najljepša pjesma za septembar

 

septembar_oči_mika-antić_pjesma_poezija_jesen

U svakom septembru ima nečega nalik na tihe rastanke. Primjetiš to po igrama koje polako počinju da se sapliću. Primjetiš to po iskračalom odijelu, koje ostavljaš mlađem bratu.

 

Primjetiš i po bajkama, koje smo dosad tako lijepo izmišljali. Primjetiš kako nam i bajke sve manje vjeruju.

 

Ustvari, velika je to varka. Baš kao što je i svijet sa one strane svoga oka.

 

Onome koga posmatraš u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog svijeta. Ne vjeruj ničemu što se može primjetiti samo sa jedne strane vida.

 

Trči i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap čiste svjetlosti.

 

Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Još rijeđi oni koji shvataju slobodu granice. “Ne zidaj vrata veća od kuće”, kažu Eskimi. To isto znači što i zidati prozore manje od očiju.

 

Stvarno vidjeti, znači: umjeti vidjeti kišu kako pada uvis. Vidjeti kako padaju uvis krovovi kuća i rijeke u kojima se talože vrhovi planina.

 

Ovako sam to čuo: “Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma šta su ribe na drveću.”

 

Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.

 

I uvijek, uvek se sjeti Aleksandra Makedonskog: “Niko me na svijetu nije pokorio sem mene”.

 

Treba umjeti vidjeti nebo, puno zrnevlja svjetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cvjeta.

 

I vidjeti pad vjetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.

 

I snove valja vidjeti kako rastu dok toneš polagano u njih i paraš se, baš kao što i ove reči ćutanja, tuđe i moje, tonu noćas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.

 

Mika Antić

JOURNAL DE LUXE... Mjesto koje volim!

Nema komentara:

Objavi komentar