Mislim da ne postoji žena koja se nije zapitala ovo pitanje barem jednom. S druge strane, jednom davno, bila sam uvjerena kako ja neću biti jedna od tih žena. Ona izgubljena, ona za koju kažu da ima ili prevelike ili premale kriterije, ona koja svjesno daje šanse koje druga strana nije ni izbliza zaslužila.

Znam u kojem vrtlogu realnosti koji sam donedavno pokušavala izbjeći se dogodio frontalni sudar mojih misli. Sjećam se točnog trenutka – vozila sam se autom sa svojom najboljom prijateljicom kada mi je grozna misao pala na pamet: „Ja sam u životu do sada bila sve samo ne sretna u ljubavi.“

Da, istina je. I koliko god mi je teško priznati to samoj sebi više od jednog puta, za to sam kriva isključivo ja. Većina žena, neovisno o dobi, razini samopouzdanja ili emocionalne inteligencije, kada naiđe na krivog muškarca, uvijek smatra kako je on taj u kojemu je problem.

Načelno, ne razmišljaju u krivom smjeru, no ono što se svaka od nas koja je u svoj život uvela krivog muškarca mora zapitati je slijedeće: zašto privlačim stalno isti tip muškarca?

Nisam imala puno veza do sada u životu, no muškarci kojima sam davala svoje emocije, nesebično, nepovratno i neupitno, ispali su potpuno krivi za mene. Svaki put, bez iznimke.

Razmišljajući o tome zašto je to tako otkrila sam jedan uzorak – u moj privatni prostor prihvaćam muškarce za koje osjećam da ih mogu promijeniti, da se mogu brinuti za njih, i da im mogu pomoći izliječiti njihove nesigurnosti i emocionalne nestabilnosti.

Moji ljubavni odnosi kao poslovni projekti

Na jedan način, prihvaćala sam muškarce kao projekte, jer se nisam htjela baviti najvažnijim projektom – samom sobom. Izbjegavajući analizu same sebe, izbjegavajući shvatiti što je ispravno a što nije, uvela sam se u svijet muško-ženskih odnosa koji su svi odreda za moje zdravlje, psihu i samopouzdanje bili toksični.

Uvijek sam bila spremna udijeliti najbolje savjete svojim prijateljicama, izvesti ih na “pravi put”, pomoći im da postanu jače, da se usude reći ne, i na kraju krajeva, da shvate da je to sasvim u redu. Tako to biva, uvijek smo spremni drugima pomoći svojim savjetima, no jako teško prihvaćamo da bi te iste savjete trebali iskoristiti i u osobnim okvirima.

Nije do muškarca, nije do toga šalje li mi poruke dovoljno često, da li mi se sjeti kupiti cvijeće ili razveseliti me malim znakom pažnje. Nije do toga da mi kaže da me voli a to ne dokaže niti jednim svojim postupkom. Nije do toga da na vlastiti rođendan ne dobijem niti čestitku. Nije do toga da se pokuša iskupiti kada me dovede u groznu situaciju koja eskalira mojim proispitivanjem našeg kompletnog odnosa. Nije do muškarca. Do mene je.

Kompatibilnost

Ja sam ta koja je u svakom trenutku u potpunosti svjesna svih aspekata odnosa sa svojim partnerom, svjesna da smo apsolutno nekompatibilni, svjesna da me uzima zdravo za gotovo. I na kraju svega, svjesno odabirem ostati u tom odnosu.

Takve situacije doživjela sam skoro svaki put, a ti ožiljci koje skupljam u sebi kao nekakva vrsta mazohista pomogli su mi da se jednog dana probudim i shvatim da za njih više nema mjesta.

Više nema mjesta za nesigurnosti, strah, preispitivanja, analize, brigu i neprospavane noći koje sam kratila gledajući na mobitel da li mi je poslana poruka koja će me barem malo nahraniti. Više nema mrvica od kolača koje će mi biti dovoljne, svjesna sam da da zaslužujem najsočniji komad tog kolača koji postoji. I znam, osjećam i vjerujem danas više nego ikad – on se krije u nekoj slastičarni.

amazonke.com