Nura Bazdulj-Hubijar, najčitanija bh. autorica


Nura-Bazdulj-Hubijar-autor-pisac-knjizevnost
Najčitanija bh. autorica Nura Bazdulj-Hubijar koja ima umijeće da toplinom riječi počne topiti ljudska srca, svojim djelima osvojila je široku čitalačku publiku. Njene knjige uvrštene su u školsku lektiru, prevođene na desetine stranih jezika, a tekstovi su također dio literature za studente i profesore na Harvardu. Iako njene police krase brojne nagrade i priznanja za književni rad, omiljeno priznanje joj je “Mali princ” koji je dobila “Za doprinos u književnom stvaralaštvu za djecu i mlade”. Nura je po zanimanju ljekar.

Na njenoj Facebook stranici, prisjetila se dana kada je diplomirala uz posebnu fotografiju i tekst koji vam prenosimo u cjelosti.

– Sjećanje na dan kad sam diplomirala

Zadnji ispit, ujedno i diplomski jer tada diplomskog ispita nije ni bilo, je bio Kožne bolesti, ne zato što je bio nešto pretežak, nekako nisam voljela tu oblast, malo mi se gadilo, pa sam ih odlagala do samog kraja. I tako, 23. oktobra 75. položim taj ispit na Klinici za kožne bolesti Bolnice Koševo. Noć prije sam razmišljala kako će biti divno, kako će biti prekrasno sutra kad ja budem babova doktoresse. A kad sam izašla iz zgrade klinike na betonsku stazu, u meni nije bilo ništa što bi ličilo na radost. Nisam bila ni tužna. Bila sam posve prazna. Dan olovan, nebo nisko i tmurno, plačno, puhao vjetar i kovitlao opalo lišće gotovo pustim stazama bolničkog parka, asfalt mokar, mora da je padala kiša dok sam bila unutra. Odvukarim se ko prebijena mačka do fakuteta, pa u studentsku službu kod sekretarice Fadile da dobijem potvrdu o diplomiranju. U to doba nisu se ni davale diplome. Samo tri primjerka potvrde. Uđem ja tamo, malo uspravim ramena i trudeći se da zvučim važno kažem: Diplomirala sam. Došla sam po potvrdu. Oni iz studenske upravo pili kafu, neki lik ustane, uzme moj index, sjedne za pisaću mašinu i polako, ne prekidajući razgovor sa kolegama otkuca tu potvrdu. Meni tutnu list papira i posve nezainteresovano, hladno, kaza: Pročitaj.
Pogledam ja list u mojim rukama. Gledam, a ne mogu vjerovati. Hipokratova zakletva. Zar ovdje, na ovom mjestu punom dima, u prisustvu par potpuno ravnodušnih ljudi koji jedva da su svjesni mog prisustva, izgovaram nešto tako sveto? U trenu mi kroz glavu prođe cijeli film, od ljeta izgubljenog učeći za prijemni, preko svih onih godina, mjeseci, dana, noći, sati, odricanja, učenja, napora, suza, nesna… Imala sam tada 24 godine i težila 48 kila. I počnem čitati: “U času kada stupam među članove ljekarske profesije svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti.. Najveća briga bit će mi zdravlje mog bolesnika. Poštovat ću tajne onoga ko mi se povjeri. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog početka. I pod pritiskom neću popustiti da se iskoristi moje medicinsko znanje suprotno zakonima humanosti. Ovo obećavam svečano, slobodno, pozivajući se na čast.”
Uzmem one potvrde, izađem. Vjetar postao snažniji, sve hučao kroz polugole mokre krošnje drveća u parku fakulteta, počela kiša, nebo gotovo crno. Mene sve nešto davi, kao da mi oko vrata nevidljive ruke konopac stežu. Kod benzinske pumpe blizu II gimnazije presječem na ulicu Đure Đakovića. Pred Kinotekom desetak ljudi, pogledam na sat – deset do 3. Kupim kartu i stanem među one ljude. U Kinoteci sam bila bar dva puta sedmično i taj mi je prostor bio nekako moj. Sjednem u predzadnji red na onu drvenu stolicu. Ugasi se svjetlo, poče film “Bijeli jorgovan”. Znam samo da je bio crnobijeli i da sam sve vrijeme plakala i plakala i plakala, kragna i prednji dio zelene košuljice su bili mokri kao da sam izašla iz vode. Upali se svjetlo, ja ništa ne vidim, obnevidjela od suza. Sačekam da svi izađu i poput prebijenog psića i ja izađem u maleno dvorište iz koga se izlazilo na ulicu. Naslonim se na zid oronule fasade i nastavim plakati, jecati… Put do kuće mi je ostao maglovit do današnjeg dana. Zato je živo sjećanje na blagost lica mojih dragih roditelja. Ne samo blagost, nego i brižnost, ljubav i babova ruka na mom ramenu i riječi:
Šta si se skaharila. Pa i bio je red. Bilo bi glupo završiti medicinu, a ne znati kakav je osjećaj kad padneš na ispitu.
– Nisam pala – nekako sam iscijedila. – Gotovo je.
Nura Bazdulj Hubijar
Foto: To je ta zelena košuljica koju sam suzama nakvasila na dan kad sam diplomirala. I to je ta doktoresse koja nije iznevjerila Hipokratovu zakletvu. Nikad!

Iz Autobiografije. – napisala je Nura.
azra.ba

JOURNAL DE LUXE... AUTENTIČAN. PROVOKATIVAN. PRIČA ZA SEBE