Najčitanija
bh. autorica Nura Bazdulj-Hubijar koja ima umijeće da toplinom riječi počne
topiti ljudska srca, svojim djelima osvojila je široku čitalačku publiku. Njene
knjige uvrštene su u školsku lektiru, prevođene na desetine stranih jezika, a
tekstovi su također dio literature za studente i profesore na Harvardu. Iako
njene police krase brojne nagrade i priznanja za književni rad, omiljeno
priznanje joj je “Mali princ” koji je dobila “Za doprinos u književnom
stvaralaštvu za djecu i mlade”. Nura je po zanimanju ljekar.
Na
njenoj Facebook stranici, prisjetila se dana kada je diplomirala uz posebnu
fotografiju i tekst koji vam prenosimo u cjelosti.
–
Sjećanje na dan kad sam diplomirala
Zadnji
ispit, ujedno i diplomski jer tada diplomskog ispita nije ni bilo, je bio Kožne
bolesti, ne zato što je bio nešto pretežak, nekako nisam voljela tu oblast,
malo mi se gadilo, pa sam ih odlagala do samog kraja. I tako, 23. oktobra 75.
položim taj ispit na Klinici za kožne bolesti Bolnice Koševo. Noć prije sam
razmišljala kako će biti divno, kako će biti prekrasno sutra kad ja budem
babova doktoresse. A kad sam izašla iz zgrade klinike na betonsku stazu, u meni
nije bilo ništa što bi ličilo na radost. Nisam bila ni tužna. Bila sam posve
prazna. Dan olovan, nebo nisko i tmurno, plačno, puhao vjetar i kovitlao opalo
lišće gotovo pustim stazama bolničkog parka, asfalt mokar, mora da je padala
kiša dok sam bila unutra. Odvukarim se ko prebijena mačka do fakuteta, pa u
studentsku službu kod sekretarice Fadile da dobijem potvrdu o diplomiranju. U
to doba nisu se ni davale diplome. Samo tri primjerka potvrde. Uđem ja tamo,
malo uspravim ramena i trudeći se da zvučim važno kažem: Diplomirala sam. Došla
sam po potvrdu. Oni iz studenske upravo pili kafu, neki lik ustane, uzme moj
index, sjedne za pisaću mašinu i polako, ne prekidajući razgovor sa kolegama
otkuca tu potvrdu. Meni tutnu list papira i posve nezainteresovano, hladno,
kaza: Pročitaj.
Pogledam
ja list u mojim rukama. Gledam, a ne mogu vjerovati. Hipokratova zakletva. Zar
ovdje, na ovom mjestu punom dima, u prisustvu par potpuno ravnodušnih ljudi
koji jedva da su svjesni mog prisustva, izgovaram nešto tako sveto? U trenu mi
kroz glavu prođe cijeli film, od ljeta izgubljenog učeći za prijemni, preko
svih onih godina, mjeseci, dana, noći, sati, odricanja, učenja, napora, suza,
nesna… Imala sam tada 24 godine i težila 48 kila. I počnem čitati: “U času kada
stupam među članove ljekarske profesije svečano obećavam da ću svoj život staviti
u službu humanosti.. Najveća briga bit će mi zdravlje mog bolesnika. Poštovat
ću tajne onoga ko mi se povjeri. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog
početka. I pod pritiskom neću popustiti da se iskoristi moje medicinsko znanje
suprotno zakonima humanosti. Ovo obećavam svečano, slobodno, pozivajući se na
čast.”
Uzmem
one potvrde, izađem. Vjetar postao snažniji, sve hučao kroz polugole mokre
krošnje drveća u parku fakulteta, počela kiša, nebo gotovo crno. Mene sve nešto
davi, kao da mi oko vrata nevidljive ruke konopac stežu. Kod benzinske pumpe
blizu II gimnazije presječem na ulicu Đure Đakovića. Pred Kinotekom desetak
ljudi, pogledam na sat – deset do 3. Kupim kartu i stanem među one ljude. U
Kinoteci sam bila bar dva puta sedmično i taj mi je prostor bio nekako moj.
Sjednem u predzadnji red na onu drvenu stolicu. Ugasi se svjetlo, poče film
“Bijeli jorgovan”. Znam samo da je bio crnobijeli i da sam sve vrijeme plakala
i plakala i plakala, kragna i prednji dio zelene košuljice su bili mokri kao da
sam izašla iz vode. Upali se svjetlo, ja ništa ne vidim, obnevidjela od suza.
Sačekam da svi izađu i poput prebijenog psića i ja izađem u maleno dvorište iz
koga se izlazilo na ulicu. Naslonim se na zid oronule fasade i nastavim
plakati, jecati… Put do kuće mi je ostao maglovit do današnjeg dana. Zato je
živo sjećanje na blagost lica mojih dragih roditelja. Ne samo blagost, nego i
brižnost, ljubav i babova ruka na mom ramenu i riječi:
Šta
si se skaharila. Pa i bio je red. Bilo bi glupo završiti medicinu, a ne znati
kakav je osjećaj kad padneš na ispitu.
–
Nisam pala – nekako sam iscijedila. – Gotovo je.
Nura
Bazdulj Hubijar
Foto:
To je ta zelena košuljica koju sam suzama nakvasila na dan kad sam diplomirala.
I to je ta doktoresse koja nije iznevjerila Hipokratovu zakletvu. Nikad!
Iz
Autobiografije. – napisala je Nura.
azra.ba
