Disclaimer
za početak - ovo nije još jedan uradak na tematiku “sami ste krivi što ste
debeli”, kako je nedavno rekla ona djevojka u onom videu.
Neki
su taj video shvatili kao veliki, skandalozni Youtube moment, ja sam bila u
teamu ljudi koji ne slušaju ništa što obrve počupane u obrnuti “Nike” imaju za
reć, svatko ima pravo bit u kojem god teamu želi.
Uglavnom,
krenimo.
Znate
li koliko se prosječna žena udeblja tijekom trudnoće?
Ja
ne znam jer nisam guglala, ali znam koliko sam se ja udebljala u trudnoći.
Šest
kila.
“To
je jako malo, Andrea.”
Istina,
to je jako malo kila za dobit u trudnoći, ali nisam bila trudna ja, nego moja
šogorica.
Ona
je ih dobila 12 - ja 6, i to samo u zadnjem tromjesečju.
Šest
kila i dalje nije veliki problem ako imaš tijelo koje se deblja na human način
- ja nemam.
Meni
je život dao “fantastičnu priliku” da mi sve ode u obraze i trbuh, a bele
pileće grudi se polako sjedinjuju s pazuhom. Nakon toga dolaze ruke koje počnu
ličit na mesni doručak, što je problem jer me svaki put kad ih pogledam
inspiriraju da odem pojest nešto.
Jedino
što ostaje tanko su noge, zbog čega ću jednom kad se ozbiljno udebljam izgledat
kao kukuruz na štapiću, ali o tom, po tom, ocom pocom.
Uglavnom,
prvo 6 kila u tuđoj trudnoći - a onda je došla karantena.
Sjećate
se tih prvih dana - toalet papir, kvasac… i zalihe SVEGA.
Čipsevi,
napolitanke, hrpa tjestenine i pripadajućih umaka iz kategorije “za svaki
slučaj”, hrenovke za nahranit pola škole na velikom odmoru… otprilike kao kad
putuješ na skijanje pa nosiš svoju hranu jer je u Francuskoj sve skupo. (Nije,
nego se Hrvatska loše udala).
Zalihe
svega, pa još malo svega i malo svega za svaki slučaj.
“Sad
sam mirna sljedećih mjesec dana” - većinu sam pojela u prvom tjednu.
Nisam
to planirala, ali odjednom sam doma imala sve njoke i knedle - i svo vrijeme
ovog svijeta - a kad imaš njoke i knedle, pristojno je da ih odmah pojedeš.
Svaka čestita osoba zna ovu veliku životnu istinu.
“Skuhat
ću samo 4 male knedle iz vrećice od 12 komada” - skuhala sam sve.
“Špageti
za 2 porcije Bolonjeza” - špageti za cijelu Primorsko-goransku županiju.
“Samo
2-4 čokoladne napolitanke, da se malo zasladim” - minimalno jedan “kat”
napolitanki jer samo psihopati i masoni mogu pojest dvije napolitanke i
prestat.
Jela
sam sve pred sobom - ovo sad već malo zvuči ko one tv prodaja reklame u kojoj
gospođa Jasna priča svoju priču o tome kako je zahvaljujući čaju za mršavljenje
uspjela pasti za čak dva konfekcijska broja.
Ali
jela sam cijelo vrijeme - s pauzama za spavanje.
I
to najčešće nakon 10 navečer.
Nisam
još krenula gubit ni kile iz posuđene trudnoće, a već sam krenula po nove, što
je značilo da će moji obrazi ubrzo izgledat kao da su predozirani hijaluronom.
A
to ne želim jer već imamo (ubaci ime koje god želiš).
Sad
ide veliki reveal kao u tv prodaji:
“A
onda sam otkrila super trik koji mi je pomogao da počnem gubiti kilograme.”
Stvarno
jesam i stvarno funkcionira (za sad).
Pročitala
sam super članak o “10 namirnica uz koje ćete duže biti siti i manje jesti.”
Naravno
da nisam, to mi nikad nije pomoglo - ne zato što su ti članci netočni, nego
zato što je sitost za mene nebitna kategorija.
“Pojedite
zobenu kašu, duže ćete izdržati do sljedećeg obroka” - to je topla ljudska
priča, ali ja ne jedem jer sam gladna i ne stajem jer sam sita.
Ja
jedem jer sam zainteresirana.
To
što sam prije sat vremena pojela pizzu ne znači da me ne zanimaju novi okusi.
Zanimaju
me stalno - zato ne smijem gledat kulinarske showove, jer ako netko kuha nešto,
ja moram jest, ne nužno to što se kuha na ekranu, ali nešto moram.
Zapravo,
ne bi smjela gledat ništa, jer me manje-više sve potakne da jedem.
Kad
netko u filmu koji gledam jede sladoled, moram i ja - ako nema sladoleda, moram
se “smirit” nečim drugim.
Više
puta sam nakon scene u kojoj je netko rekao “that’s cheesy” - misleći pritom na
“otrcano”, a ne “sirasto” - otišla u kuhinju radit tost.
“I
would like to propose a toast” ima isti efekt.
Na
“phila” od Philadelphia već gledam tko dostavlja Philly cheese steak sendvič.
Nije
problem, dakle, u tome što sam gladna, nego u tome što sam luda i ne znam se
kontrolirat.
Vjerujem
da je puno vas u istom klubu, zato ću vam danas otkrit koncept koji je meni
pomogao da prestanem proždirat sve pred sobom, pogotovo kasno navečer.
“Veprolin
- kapsule od veprovog anusa” - gospođo Jasna, nemojte.
Znate
one ljude koji kažu “ne jedem ništa, ne kužim od čega se debljam” - a znaš da
gutaju torte kad svi pošteni ljudi već spavaju?
Ja
nisam ti ljudi, znam da jedem sranja na svakom koraku, ali i dalje imam osjećaj
da ne jedem baš TOLIKO sranja.
Pod
“sranja” prvenstveno mislim nehumane količine slatkog kasno navečer. Ništa nije
sranje kad je umjereno.
Zato
sam odlučila voditi dnevnik prehrane.
Moj
brat ima dnevnik prehlade; mjesto na koje piše kad je bio prehlađen, koliko
dugo i koji su bili simptomi - dijelom ga vodi zbog sebe, ali najviše zbog mene
i mame jer mu na svaku prehladu kažemo da je “stalno prehlađen”, pa može
izvadit bilježnicu i specificirat datum i reć da pretjerujemo. I uvijek je u
pravu.
Uglavnom,
dnevnik prehrane, da svaki put kad kažem da “nisam pojela baš TOLIKO slatkog
prije spavanja” mogu pogledat unutra i vidjet da jesam.
Prvi
tjedan dnevnika je prošao super - jela sam zdravije, pametnije, zapisi u
bilježnici su bili zadovoljavajući (i malo tužni, ali svako mršavljenje je malo
tužno).
Tjedan
iza su krenula “povremena čašćenja” - karantena je, smije se čovjek malo
opustit, a i treba proslavit to što sam prošli tjedan jela kako treba.
Treći
tjedan sam počela lagat u bilježnicu, tj. koristit prilagođene nazive hrane.
Napolitanke su postale “napolitankice.” Knedle su zvučale manje neprihvatljivo
ako su se zvale “knedlice.” Lazanjice, njokice, linoladice, knedlice,
palačinkice, štruklice, pitice, pudingići, štrudlice, we got white pussy, black
pussy, Spanish pussy, yellow pussy, hot pussy, cold pussy (molim vas nemojte da
ne znate ovu scenu).
Četvrti
tjedan sam prestala pisat jer mi je bilo neugodno.
Bilježnica
na kojoj piše “make it happen” mi se rugala u facu svaki put kad sam ju
otvorila, pa sam ju prestala otvarat.
Najgore
od svega - nisam uopće istinski uživala u tim stvarima koje “moram pojest odmah
inače će svijet prestat.”
Prve
dvije napolitanke (napolitankice) bi bile super, ostalih 38 bi samo nesvjesno
usisala u sebe - skužila bi tek kad bi kutija bila prazna i praktički se uopće
ne bi sjećala da sam ih pojela; kao da imam gastro-sinkopu.
Sad
ide trik koji mi je pomogao da prestanem slatko žderat kao da živim u prikolici
u Oklahomi - nema veze s veprovim anusom.
Bilo
je oko pola 12 navečer, sjedila sam za kompjuterom i imala Skype druženje s
dvije prijateljice. Počele smo oko 9, svaka sa svojim obrokom u ruci, a do pola
12 smo bile sasvim spremne na nove stvari - na što bi možda i zaboravile da
jedna nije izjavila da joj se uuuužasno jede nešto slatko.
Nakon
kratke, nezainteresirane rasprave da to nije pametno, svaka je otišla u kuhinju
po svoju gastro-sinkopu. Jedna se vratila s čipsom, ja sam došla s “tegličicom
linoladičice”, a ova koja je inicirala žderanje - s narezanom mrkvom.
“Đubre
jedno” - rekle smo ja i djevojka i čipsom, a djevojka s mrkvom nam je objasnila
svoje viđenje situacije.
U
ovom što jedemo ćemo uživat 5 minuta, za 10 minuta se više nećemo ni sjećat što
smo pojele (što je otprilike točna definicija gastro-sinkope), dakle nema se
smisla natrpavat čipsom i šećerom ovako kasno navečer.
“Ma
glupa si” - zaključile smo i pojele svoju “nagradu” - kod mene je nastupila
sinkopa od 4 šnitičice kruhića s winowadičicom.
Pola
sata kasnije smo išle spavat - dvije nažderane i jedna pametnija od nas.
Znate
onaj osjećaj kad se probudite nakon izlaska pa vam malo po malo krenu navirat
sjećanja na čaše koje ste ulili u sebe, cigarete koje ste popušili, ljudi
kojima ste rekli nešto glupo i slike koje su vam djelovale kao odličan sadržaj
za objavu, a zapravo izgledaju kao Krim tim 2, erotsko izdanje?
Tako
se ja budim svaki put kad večer prije pojedem par tisuća napolitankica i svih 7
Kaštela - s mišlju “opet sam se zabunila.”
Isto
mi je palo na pamet i tog jutra, ovaj put u kombinaciji s jednom idejom zbog
koje već 3 tjedna mogu pojest 2 napolitanke i stat bez imalo problema.
Inače
sam se uvijek rugala ljudima koji mogu poželit slatkiše i otić ogulit mrkvu -
to mogu samo luđaci i masoni - ali to jutro mi je na pamet pala jedna drugačija
perspektiva. Nije ona luda jer uspije otić po napolitanke i vratit se s mrkvom
- samo je pametnija od napolitanki.
Možda
zvuči kao najgluplja misao na svijetu, ali mene je preokrenula.
Ona
je pametnija od napolitanki, ja nisam.
Obje
ih jednako volimo, obje ih jednako želimo, ali ona je pametnija.
Ja
nisam, što znači da su napolitanke pametnije od mene.
A
to je jako bezobrazno i neprihvatljivo.
Mislila
sam da ću zaboravit na ovu misao jednako brzo kao što zaboravim da sam
maloprije jela, ali došla je večer, a s njom i zov stvari koje bi bilo
pametnije ne pojest.
Ovaj
put su na liniji bile palačinke. One male, američke, Schwarzwald, s nougatom i
višnjama, dostava kaže da mogu bit preda mnom za 25 do 30 minuta. Zvale su me
toliko jako da sam ih mogla osjetit na jeziku već preko slike.
Inače
bi ih vjerojatno naručila, ili se suzdržala i otišla spavat jer bi mi se činilo
da ću si pojest ruku od želje za njima…
Ovaj
put sam vidjela da me palačinke zovu - i samo odbila poziv.
Bez
puno nagovaranja da ih ne naručim, bez puno unutarnjeg monologa - samo sam si
postavila pitanje:
“Jesi
li pametnija od palačinki?”
JESAM.
To
je bio jedini mogući odgovor jer me ljutila ideja da su palačinke pametnije od
mene.
Sljedeći
dan sam si postavila isto pitanje kad su me oko pola 11 navečer zvale knedlice.
Jesam,
pametnija sam i od knedlica koje se zapravo zovu knedle.
Dan
poslije nisam bila pametnija od njih, ali ne moram bit pametnija svaki dan.
Dovoljno je da one nisu svaki dan pametnije od mene.
Tri
tjedna kasnije, rezultat je sasvim ok - većinu dana sam bila pametnija od svih
slatkiša koji su me krenuli zvat iza 10 navečer.
Vrijeme
je za još nekoliko disclaimera - prvo, ovo nije referat o suprimiranju užitaka
i reklama za mrkvu umjesto napolitanki. Meni prvoj ne pada na pamet prestat
voljet sve prekrasne knedlice, palačinkice, štruklice i ostale čarolije ovog
svijeta - samo si želim pomoć da ih ne usisavam u sebe pola sata prije spavanja
kao da sutra ne postoji.
Drugo
- ovo nije inicijativa za kolektivno
mršavljenje, ja sam za to da se svatko osjeća dobro u svom tijelu. Ja se ne
osjećam dobro kad se budim mamurna od slatkiša.
Treće
- ovo nije obavezni nacionalni program pristupa prehrani, pa ako vam se ideja
ne sviđa, ne morate. Ja želim, jer mi se ne sviđa količina šećera koju trpam u
sebe kasno navečer. Budim se natečena i izgledam kao Steve Buscemi, ne da mi se
to.
Uglavnom,
ovo je samo ideja kako da se tu i tamo naljutite na hranu koja vas ne prestaje
zvat, a vi joj ne znate odbit poziv.
Možda
neće funkcionirat u vašem slučaju, ali meni pomaže.
Ideja
da napolitanke “misle” da su pametnije od mene me toliko ljuti da ih imam
potrebu ignorirat i namjerno ih prevarit nečim što je njihova suprotnost.
Probajte
na par dana, ne iziskuje previše truda.
“Jesi
li pametnija od napolitanki?
“Jesi
li pametnija od knedli?”
“Jesu
li knedle pametnije od tebe?”
Možda
se ne dogodi ništa, a možda uspijete izliječit gastro-sinkopu i izgubit
karantenske (ili neke druge) kile - bez da ih brzo opet pronađete.
Bonus
primjena ako nekom treba: “Jesi li pametnija od šiški?”
miss7.24sata.hr