Zamisli
da sa samo 23 godine saznaš da imaš rak dojke - kako bi reagirala? Kako bi
reagirala tvoja obitelj? Partner? Upravo se to dogodilo 29-godišnjoj Marini
Hasiji, specijalistici za odnose s javnošću, koja je prije pet godina napipala
čudnu kvržicu na dojci i potom otišla na pregled. Iako je prvi nalaz biopsije
bio negativan, Marina je i dalje imala osjećaj da nešto nije u redu pa je, na
sreću, odlučila ponoviti biopsiju - nalaz je ovoga puta bio pozitivan, radilo
se o suspektnoj tvorevini, točnije o invazivnom mucinoznom hormonskom raku
dojke.
Danas,
pet i pol godina kasnije, s dvije operacije i 30 ciljanih zračenja iza sebe,
Marina je podijelila sa drugima kako je sve to utjecalo na nju, ali i njezinog
partnera i njihovu vezu. Priču vam donosi Miss.
"Da je bila obratna situacija, ne
bih se snašla tako dobro kao on"
Marina
i njezin dečko Boris Uzelac (33) zajedno su sedam godina iako se poznaju puno
dulje preko zajedničkog društva, a kada je saznala dijagnozu, bili su u vezi
nešto manje od dvije godine. "Dečka je to sve općenito dosta pogodilo, ali
trudio se ostati pozitivan zbog mene i bio je mentalno jak - da je bila obratna
situacija mislim da se ja ne bih snašla tako dobro kako je on uspio",
priznaje Marina i nastavlja svoju priču: "Njegove prve reakcije se baš ne
sjećam, jer je to bio duži period tj. bilo je različitih faza u tom početnom
procesu - prvo smo samo sumnjali i negirali; nakon prve punkcije je došla lažna
nada da je sve u redu; nakon druge punkcije saznanje da bi moglo biti nešto
loše, ali ne znamo još što; nakon prve operacije saznajemo da se vrlo
vjerojatno radi o raku, ali čekamo nalaz desetak dana; na kraju dobivamo
potvrdu nalaza nakon čega je uslijedila druga operacija, a potom i vađenje
jajnih stanica za proces zamrzavanja i odmah zatim kemoterapija - tako da smo
taj hektični period "odrađivali" bez puno razmišljanja, a krenuli smo
i na savjetovanje u Udruzi Sve za nju".
Naravno,
svaka bolest poput raka stavit će vezu na kušnju jer, ne pati samo oboljela
osoba, već i partner. Neki će iz sveg tog izići jači, neki slabiji. No, Marina
i Boris, čini se, pripadaju ovoj prvoj skupini jer su uspješno prevladali sve
prepreke koje je rak stavio pred njih.
"Mislim
da smo to dobro izveli, ali mogu reći da je bilo izazovno", objašnjava
Marina i nastavlja: "Imali smo puno uspona, ali i padova, no ipak smo
izgradili nešto jako posebno. Otvoreno smo razgovarali i zapravo smo se kroz
cijeli taj period ponašali prirodno, kao i inače, čak i u intimnom
smislu". Priznaje kako se u početku opterećivala time kako će je i dečko i
okolina doživljavati nakon dijagnoze i kemoterapije. "Iako ti svi oko tebe
uporno govore da je u tim trenucima izgled najmanje bitna stvar na svijetu,
ohrabrujem sve žene koje, kao i ja, nekada misle suprotno. Ipak nije lako kada
u ogledalu vidiš drugačiju sebe, bez kose, kada osjećaš promjene na svom
tijelu, drugačije mirise za vrijeme kemoterapije, manjak hormona... sve to
definitivno poljulja samopouzdanje i na trenutke se pitaš hoćeš li se više
ikada osjećati kao prije", prepričava Marina.
Nasreću,
pronašla je način da ponovno zavoli svoje tijelo. "Prije dvije i pol
godine krenula sam na trbušni ples i to mi je jako pomoglo da se ponovno
zaljubim u sebe i svoje tijelo. Prekrasne trenerice, atmosfera, ekipa - mislim
da bi se sve žene u mojoj situaciji trebale uključiti u takve zajedničke
aktivnosti, jer osim što su dobre za duh, pomažu i učvrstiti mišiće koje
terapije dosta unište".
"Ne
moramo uvijek biti 'lavice', u redu je i da smo i mi obični ljudi sa svojim
strahovima. Meni je to prihvaćanje straha zapravo dalo snagu. Boris mi je tada
jako puno pomogao i podsjećao me, pokazivao mi da se ništa nije promijenilo i
to mi je značilo sve".
A
kako je to izgledalo iz njegove perspektive?
"Divio
sam joj se što podnosi to sve hrabro i što pronalazi trenutke za smijeh"
"Sve
mi je bilo surealno i osjećao sam se bespomoćno. Brinula se kako ću ja
podnijeti gubitak kose i ostale fizičke promjene, ali meni je bila jednako
lijepa. Nastojao sam joj pružati maksimalnu podršku i ljubav da se lakše nosi s
tim", saznajemo od Borisa koji dodaje: "Čudno je kad moraš prihvatiti
tu nesigurnu prirodu raka i ne znati što te čeka, ali suočili smo se s tim i
veza je sigurno patila u određenim periodima, ali mislim da smo ipak nakon
svega izašli jači. Divio sam joj se što podnosi to sve hrabro i što pronalazi
trenutke za smijeh".
"Čekam trenutak istine"
S
obzirom na to da kemoterapija i drugi oblici liječenja mogu smanjiti ili
uništiti plodnost kod oboljelih, mnoge žene odlučuju se na zamrzavanje jajnih
stanica kako bi nakon izlječenja imale šansu za biološkim potomstvom. Za to se
odlučila i Marina pa se tijekom svih tih godina borbe mogla nadati majčinstvu u
budućnosti. Zbog prirode raka morala je biti podvrgnuta tzv. umjetnoj menopauzi
kako bi se kontrolirala njezina razina hormona, a sada je napokon završila s
terapijama i čeka "trenutak istine".
"Sada
sam skinuta s terapija, što znači da više nisam u umjetnoj menopauzi pa čekam
da mi se tijelo "probudi" i vrati u normalu - točnije, čekam povratak
svoje plodnosti, koji se može, ali i ne mora dogoditi kroz idućih nekoliko
mjeseci".
"Moram
priznati da mi ta neizvjesnost jako teško pada i da sam se svih ovih pet godina
više pribojavala nego veselila skidanju s terapije, upravo zbog ovog
"trenutka istine" kada ću vidjeti kako je moje tijelo sve to
podnijelo i hoću li moći imati djecu. Sada se trudim sve svoje pozitivne vibre
usmjeriti u to! Ne znam što bih bez svojih genijalnih ohrabrujućih prijatelja,
obitelji i partnera", ističe naša sugovornica. "Igrom slučaja udomila
sam i psa koji mi je promijenio život. S njim svakodnevno 'čistim mozak' u
dugim šetnjama i planinarenju - općenito je fizička aktivnost važna u cijelom
procesu jer onda imaš manje vremena za razmišljanje".
"Nauči voljeti sebe i u oblicima
koje nisi nikad očekivala"
Cijelo
ovo iskustvo Marini je donijelo neke nove poglede na život. "Na teži način
shvatiš koliko su dragocjene neke stvari. U ovih nekoliko godina upoznala sam
puno prekrasnih osoba koje prolaze iste ili slične stvari i međusobno smo si
puno pomogli - zato mislim da je važno razgovarati i podijeliti misli s onim
tko razumije što za tebe znači dobar ili loš dan, bilo da je to obitelj,
partner, prijatelji, stručna pomoć ili netko koga si upravo upoznao u
čekaonici", ističe Marina i prisjeća se trenutka kad je s perikom na glavi
i pomiješanih osjećaja otišla na jedno od događanja Udruge Sve za nju.
"Tamo sam u nekom slučajnom razgovoru upoznala ženu koja je blistala,
razvučenog osmjeha od uha do uha i s prekrasnom dugom kosom. Nisam mogla
vjerovati da je i ona bivši onkološki pacijent i pomislila sam Moguće je!.
Drago mi je da sam se na takvim događanjima mogla povezati s ljudima i dijeliti
iskustva. Naučila sam da je jako važno pojednostaviti si život - svi stalno
nešto ganjamo umjesto da dišemo i živimo. Treba naučiti voljeti sebe i u
oblicima koje nisi nikad očekivala".
miss7.24sata.hr
