Davne 21.veljače 1933. godine u Tryonu u Sjevernoj Karolini rođena je velika Eunice
Kathleen Waymon, svijetu poznatija kao Nina Simone.
U dobi od tri
godine Nina je pokazala svoj nevjerovatni muzički talenat; već tada je po sluhu počela svirati
klavir.
Odgajana je prema
strogim crkvenim načelima i od malena je svirala klaviru majčinom crkvenom
zboru. Kako je sve mogla odsvirati po sluhu, ubrzo je počela učiti klasičnu
muziku s privatnom pijanisticom. Tada je razvila doživotnu ljubav prema Bachu,
Chopinu, Brahmsu, Beethovenu i Schubertu.
U dobi od deset
godina, Nina je imala svoj prvi klavirski nastup u gradskoj biblioteci. Tu nije
doživjela samo svoj prvi pljesak, nego i prvi susret s rasizmom.
Tokom priredbe
njeni roditelji bili su premješteni iz prvog reda kako bi ondje mogli sjesti
bijelci. Ova epizoda je, izjavila je, za nju bila izuzetno traumatična i
vjerojatno je jedan od podsticaja njenoj budućoj borbi za slobodu i građanska
prava.
Nakon što je
završila srednju školu, njena je zajednica skupila novac za stipendiju kako bi
mogla studirati u New Yorku. Porodica se tamo već bila preselila kada je škola
odbila Nininu prijavu. Nada za karijerom klasične pijanistkinje tada je
prekinuta. Kasnije će Nina tvrditi da je razlog zbog kojeg nije upisana
rasizam.
‘Mala
Simone’
Svoju karijeru
Nina tada započinje graditi u drugom smjeru; kreće pjevati u barovima i mijenja
ime iz Eunice u Nina, što znači “mala” na španjolskom, i “Simone” po glumici
Simone Signoret.
Već svojim prvim
albumom, naslovljenim Little Girl Blue (1958.), postiže velik uspjeh. Album je
prodan u više od milijon primjeraka. Simone je otad za različite diskografske
kuće izdala više od 40 studijskih i live albuma.
“Kritičari su
počeli govoriti o tome kakvu muziku sviram,” piše Nina u svojoj autobiografiji
iz 1991. godine. „Pokušala sam naći prikladan opis i klasifikaciju svoje
muzike.
Kritičarima je
bilo teško jer sam izvodila popularne pjesme u klasičnom stilu s klasičnim
pijano tehnikama koje su inspirisane cocktail jazzom. Povrh svega, u svoje sam
performanse uključila duhovne i dječje pjesme. Dakle, zaključiti kakvu vrstu
muzike sam izvodila zadavalo je kritičarima probleme jer je u mojoj muzici
svega pomalo.”
Jasno je da je
Nina Simone umjetnica koja nije lako mogla biti svrstana pod neki žanr. U
autobiografiji, Simone piše da joj je cilj kao umjetnici bio
“… da se ljudi
međusobno osjećaju na dubokom nivou. To je teško opisati jer to nije nešto što
se može analizirati. Ali, kada jednom privučete publiku jednostavno znate; to
poput struje visi u zraku.”
Aktivistkinja za građanska prava
Na albumu Nina
Simone in Concert Simone se prvi put se otvoreno bavi rasnom nejednakošću u
SAD-u, ponajprije pjesmom “Mississippi Goddam” koja je njen odgovor na ubistvo
Medgara Eversa i bombaški napad na baptističku crkvu u Alabami gdje je poginulo
četvero crnačke djece. Pjesma je bojkotovana u mnogim američkim južnjačkim
državama.
Otad je borba za
građanska prava postala temeljna tema njenog repertoara.
Pjevala je i
govorila na mnogim okupljanjima i protestima. Snimila je obradu pjesme “Strange
Fruit” Billie Holiday o linčovanju crnaca na Jugu, a pjevala je i pjesmu W.
Cuneyja “Images” o nedostatku ponosa afroameričkih žena te napisala pjesmu
“Four Women ” o četiri različita stereotipa afroameričkih žena.
Tri dana nakon
ubistva Martina Luthera Kinga posvetila mu je cijeli performans na sajmu Westbury
Music i otpjevala pjesmu “Why? (The King Of Love Is Dead)”.
Simone je
pretvorila nedovršeno djelo Lorraine Hansberry “To Be Young, Gifted and Black”
u pjesmu borbe za građanska prava. Pjesma je postala i službenom nacionalnom
himnom crne Amerike.
Ličnost
Simone je u
muzičkoj industriji pratio glas hirovite žene teškog karaktera, ali ona se
ovome žestoko protivila. Njen vokalni stil karakteriše intenzivna strast,
prozračnost i karakteristični tremolo.
Poznata je i pod
nadimkom High Priestess of Soul, a veliku je pažnju posvećivala muzičkom
izražavanju emocija.
Na jednom albumu
ili koncertu, često bi se kretala između intenzivne sreće i tragične
melanholije, što je karakteristika i njenog privatnog života koji je otežavao
bipolarni poremećaj koji joj je dijagnostifikovan sredinom 60-ih, ali je držan
u tajnosti.
Godine 1995. hicem
iz zračnog pištolja ranila je sina od
komšije jer joj je ovaj smijanjem ometao koncentraciju. Pucala je i na izvršnog
direktora izdavačke kompanije kojeg je optužila za krađu. Sada se zna da ova ‘poteškoća’
nije bio samo rezultat prekomjernog perfekcionizma, nego i psihičkog stanja.
Ali, Stroud je
njen nagli nestanak (i činjenicu da je ostavila vjenčani prsten) shvatio kao
aluziju na razvod. Kao menadžer, imao je kontrolu nad njenim prihodima zbog
čega Simone nije znala koliko zapravo zarađuje.
Nakon toga odlazi
živjeti u Švicarsku i Nizozemsku, te se naposljetku trajno smješta u Francuskoj
1992. godine. Razvod od supruga i menadžera može se sagledati kao kraj njenog
najuspješnijeg razdoblja u američkom muzičkom biznisu i početak njenog, dijelom
samonametnutog, progonstva i otuđenja od ostatka svijeta u idućih 20 godina.
Nina Simone umrla
je u snu 21. aprila 2003. godine u svom domu u Carry-le-Routu u Francuskoj.
Uoči njene sahrane Elton John poslao je
buket cvijeća s porukom:
“Bila si najveća i
ja te volim.”
O njenom životu
2015. je snimljen za Oskara nominovan dokumentarni film What Happend, Miss
Simone?.
lolamagazin.com
