“Tko bi rekao da
će doći vrijeme kada će ženama biti važnije što nose na sebi nego u sebi. Nisam
iznimka. Ima dana kad si najviše valjam, tek kad valjam tuđim očima.
Ne mogu i ne želim
suditi. Onima koji žive za potvrdni odraz u ogledalu. Takvih se zemaljskih
sudaca i sama klonim. Puštam nek svatko svoje konce šije. Ne petljam se u
tijela i duše ljudi. Nije na meni da apaludiram jednostavnosti, a sklanjam se
kiču i lažnim fasadama. Doći će to, polako. Samo po sebi. Dolaze neka nova
ogledala. Ona u očima.
Nek se isproba
sve. Nek se potroši sve. I to sve na nekima je ništa. Jeftino, skupo. S
etiketom i bez nje. I crna vreća za smeće nekim ženama zavidno dobro stoji.
Nekim ženama, uvrijedite se koliko želite, ne stoji ni najskuplja bunda na
svijetu. Al bunda je bunda, a vreća za smeće je vreća za smeće. Kad vidiš skupu
bundu ne vidiš umornu, zabrinutu ženu s keceljom oko struka dok s jednom rukom
guli krumpir, a drugom briše nos raplakanom djetetu. Vidiš ženu. Najbolju
verziju nje same. Vidiš metu, koja traži ispaljene strelice. Ogledalo, čisto,
bez mrlje. Dobro je njoj samo dok se tuđe usne smiješe pri pogledu na nju. To
je ulog, to je alibi za ljepotu. Sve što je dobro kad tad se vrati, ostalo
ispari. Na gomilu privida ide još gomila.
Ne traže svi
ljepotu u nama, već na nama. Dok god je ljepota u pitanju nije nam bitno traže
li je iznutra ili izvana…
Razmišljala sam
danima o djevojakama koje su sjedile do mene. Bilo je to prije cca desetak
dana. Dvije djevojke od kojih devetnaestak godina. Iz crnih lakiranih Louis
Vuitton torbica nazirale su se skripte za faks. Identične torbice. Identične
djevojke. Mobiteli su vibrirali, dovoljno veliki, dovoljno sjajni. Na futroli
je pisalo. Chanel. Promatala sam ih. Jednoj se razmazala maskara. Druga nije
marila. Jer da jest prva zasigurno na licu ne bi imala crnu mrlju pod nosom.
Ovako je imala. I mrlju i duge, crvenim lakom namazane umjetne nokte koji nisu
bili u stanju obuhvatiti šalicu macchiata a da ne izgleda poprilično smiješno.
Mislim za jednu mladu damu. Objema su usne, osim duple doze nikotina bile
ispunjene crvenom bojom.
Promatrala sam ih,
dovoljno dugo da shvatim da su tražile pažnju. Potvrdu svog postojanja. Cijenu
koja nije bila okačena na njihovim ovratnicima. Ali kao da jest. Jer to se
vidi. To se osjeća. Žene to mahom pokazuju, a da toga nisu niti svjesne.
Sve što hoda ima
cijenu.
Sve što diše ima
vrijednost.
Predmeti ne dišu,
ako ste kojim slučajem zaboravili…
Sjetila sam se
sebe i svojih devetnaest. Prva godina faksa. Imala sam malo toga. Točnije ono
što mi je posuđivala starija sestra. I ono što sam si mogla priuštiti sama.
Pitati starce novac za pokoju krpicu? Nije mi padalo na pamet. Što zbog odgoja,
što zbog životne situacije. Vladala je parola ‘snađi se sam druže…’
Gledala sam,
nerijetko sve te prekrasno odjevene djevojke. Gledala sam sebe dok gledam njih.
Jesam li zavidjela? Možda. Pa nije da nisam imala ništa. Ali nije ni da sam
imala sve. Ne sjećam se detalja ali se sjećam toga da sam jednu majicu nosila
na stotinu i jedan način. I toga da su mi neki (valjda slični meni) govorili da
imam stila i da sam jako kreativna. E da. Sjećam se (da dobro se sjećam, iako
bih voljela da se ne sjećam) jedne situacije koja me dotukla i pokazala da ima
bogatih ljudi siromašnijih od najjadnijeg prosjaka.
Njezine oči i
pogled uperen u mene. Obratila mi se nanoseći sjajilo na usne i rekla:
‘Ideš u tome s
nama? Nemaš ništa novo? Neki orginal? Nešto s potpisom…?!’
‘Nemam…pa, šta
ovome fali, novo je…’
‘Fali cijena
draga. Cijena potpisa. To ti je znak koliko vrijediš…’
Ako sam se ikada
osjećala jadno i jeftino to je bilo tada. Ipak, taj je osjećaj trajao kratko.
Nešto me prenulo iz bijede koja je doprla s njezinih usana. Nešto me probudilo.
Ili ona? Ona me probudila? Dovoljno jako, da i nju i njezine originale pošaljem
u onu stvar. I da joj se zahvalim na lekciji koju ću shvatiti tek nekoliko
godina kasnije…
Jer kao i sa
ljudima i lekcije dođu kada moraju, ne kada mi to želimo…
Kćeri moja, ne
nosi marke. Budi marka.
Rekla je, grleći
me riječima nakon te lavine osuda (kao nitko nikada). Hvala ti majko.
Tvoje riječi
odzvanjaju, svaki puta kada ugledam ta lica tuđih imena.
Te robove koji su
i sebi tuđi, a nikada svoji.
A danas? Ne. Ne
nosim poznate marke. Ne zato jer si ih ne mogu priuštiti, već zato jer mi do
modnih markica i brendiranih imena nije ni najmanje stalo. Ako i imam koju
krpicu s potpisom najvjerojatnije sam je dobila na poklon. Preškrta sam za
sebe. Grijeh mi je dati 5000 kuna za torbicu ili cipele. I zato jer su mi u
životu bitnije neke druge stvari poput knjiga, putovanja, slika, mojih sitnih
radosti… Sjetih se majčinih riječi ‘kćeri moja, ne nosi marke, budi marka…’ kao
da su jučer izgovorene.
Jučer. Danas. I
sutra će biti isto. Osvrnimo se oko sebe. U svijetu u kojem živimo sve se svodi
na vanjski izgled, imidž. U krajnju ruku ono što je na nama. Pogledajmo žene
koje nas okružuju. Prijateljice, poznanice. Većina njih su skupo obučene, sve
po posljednjoj modi. Iako je vrijeme gore nego ikada. U međuvremenu sve pričamo
o unutarnjoj ljepoti. Koja je nekako nezamisliva bez one nove torbice, novih
cipela. Kako licemjerno. Često me puta neke poznanice znaju upitati,‘Što je to
na tebi? Divno je. Čije je?’ Ja kažem ‘Moje.’ One kažu ‘Ma ne, mislim, koja je
marka?’ Odgovorim ‘Ničija. Ako je na meni moja je….’
Mislim da bih
nekim ljudima vrijedila više ako bih rekla da nosim Chanel ili Luis Vuitton.
Takvim ljudima ni ne želim vrijediti.
I ne, ne mislim da
je grijeh imati novaca, moći si priuštiti lijepe stvari, brinuti o sebi, biti
njegovan, dotjeran, odjenuti se po posljednjoj modi i uživati u sebi… Ne
mislim. Zaista. Samo mislim da je grijeh živjeti samo za to. Gurati to ljudima
pod nos i još gore, vrednovati ljude samo i isključivo na temelju onoga što
imaju na sebi…
Uostalom, čak je i
žena koja je živjela zbog mode i za modu jedno prilikom rekla:
‘Moda nije pitanje
odjeće. Moda je u zraku, rođena iznad vjetra. Morate imati intuiciju za nju.
Ona je na nebu i na cesti.’ Coco Chanel
Hvala ti Coco. Ako
nemaš ništa protiv zadržala bih se na nebu, na cesti mi je pretijesno….
I još nešto za
kraj. Ženu ništa ne odaje bolje od njezina donjeg rublja. Ono otkriva mnogo
više nego tisuću torbica… A skriveno je. Od znatiželjnih pogleda… Koja divota.
Treba. Znati
živjeti. Više u svojoj koži, manje u tuđim očima.
Autor: Ingrid
Divković
