Društvene mreže možda i jesu najzaslužnije za popularizaciju osobnog razvoja, čime je on postao mainstream tema, ali ekspresna rješenja koja nude kriju i mnoge zamke. O njima smo popričali s psihologinjom i psihoterapeutkinjom Vanjom Putarek

 

Nikada u prošlosti teme osobnog razvoja nisu bile aktualnije. Razgovori o anksioznosti, 'toksičnim' osobama, burnoutu i našim potrebama danas su daleko od tabua – ponajviše zahvaljujući društvenim mrežama. No kada se ove bitne poruku sažmu u video od 30 sekundi na TikToku, koliko toga zaista možemo naučiti i primijeniti? Krije li moderni osobni razvoj zamke u svojem obilju (brzog) sadržaja i ekspresnih rješenja – i kako ih možemo nadvladati?

 

Odgovore na ova pitanja potražili smo u razgovoru s dr. sc. Vanjom Putarek, psihologinjom i psihoterapeutkinjom, a ona se osvrnula na ulazak osobnog razvoja u mainstream te se dotaknula važnosti stvarnog rada na sebi i toga da on počiva na primjeni i ideji da je osobni razvoj putovanje – a ne cilj.

 

Pandemija je donijela zaokret u interesima

Nakon pandemije covida u velikoj se mjeri počeo stavljati naglasak na rad na mentalnom zdravlju, kao da se dogodio neki oblik buđenja svijesti da zdravlje nije samo izostanak tjelesne bolesti, već ostvarenost i tjelesnog i psihičkog i socijalnog blagostanja.

 

Sve do tada mentalno zdravlje bilo je tabu tema, a donekle to jest i danas, no ipak manje nego prije samo nekoliko godina, kaže Putarek, dodajući da su upravo društvene mreže pozitivno utjecale na podizanje svijesti o važnosti mentalnog zdravlja te destigmatizaciji psihoterapije i psihičkih smetnji.

 

'Kako se to često dogodi nakon spoznaje da je nešto važno, pojavljuje se eksplozija interesa za to područje. Tako se dogodilo i u području rada na mentalnom zdravlju, pa danas imamo gotovo beskonačno savjeta o tome. Mislim da je dobro da postoje savjeti za rad na mentalnom zdravlju i na društvenim mrežama, tim više što su oni u pravilu besplatni i dostupni općoj populaciji, onima koji možda nemaju dovoljno resursa (vremenskih, financijskih...) za kontinuiran psihoterapijski rad', kaže psihologinja i napominje:

'No poplava savjeta na društvenim mrežama donosi i opasnost da se stvari ponekad previše pojednostavljuju i dolazi do razbacivanja terminima, kao što su narcisoidnost, depresija ili anksioznost, a oni se nekritički prezentiraju i pojašnjavaju tako da mogu vrijediti gotovo za svakoga. Primjerice, postoji pregršt savjeta za to kako se riješiti anksioznosti, a čitav pristup koji se temelji na ideji 'riješiti se anksioznosti' pogrešan je i znanstveno neutemeljen.'

 

Vanja Putarek završila je psihologiju, kao i doktorski studij iz istog područja. Bavi se znanstveno-nastavnim radom, odnosno suradnjom s visokoobrazovnim institucijama u provedbi znanstvenih istraživanja i održavanju nastave iz kolegija povezanih s psihologijom obrazovanja.

 

'Nakon studija psihologije obrazovala sam se i u području psihoterapije te sam završila kognitivno-bihevioralnu psihoterapiju i shema terapiju osnovne razine. Upravo je psihoterapija primarno područje mojeg rada. U psihoterapiji radim ponajprije s odraslom populacijom te na osobnom rastu i razvoju klijenata, usmjeravajući se na savladavanje izazova koje im na tom putu stvaraju anksioznost, razvojne traume, narušeni socijalni odnosi, ali i razni drugi problemi s kojima se susreću', pojasnila je.

 

Anksioznosti se ne možemo riješiti, ali možemo naučiti živjeti s njom

Upravo je anksioznost postala gotovo pa goruća tema na društvenim mrežama. Brojne slavne ličnosti proteklih godina otvarale su se javnosti priznajući da su u pojedinim životnim situacijama morale nadvladati anksiozne epizode, pa čak i napadaje panike. Društvene mreže tako su normalizirale ovu emociju, a ona je sama po sebi posve – normalna. No došlo je i do svojevrsnog kontraefekta te je anksioznost postala problem koji se mora 'riješiti', no riječ je o pristupu osuđenom na propast.

 

'Anksioznost je emocija koje se ne možemo riješiti, ali možemo razmotriti zašto je kod određene osobe ona postala učestala i/ili vrlo intenzivna, do razine da je počela predstavljati psihičku smetnju, te ovisno o tome raditi na regulaciji pozadinskih procesa koji potenciraju anksioznost, kao i na suživotu s anksioznošću', ukazuje Putarek.

 

Rad na sebi je - rad

Već smo istaknuli to da je popularizacija osobnog razvoja dovela do toga da je rad na sebi ušao u mainstream. Istovremeno, čini se kao da živimo u društvu u kojem su altruizam i suosjećanje sekundarni spram prezentiranja savršenih slika samih sebe i neumoljivog probijanja do napretka... Zašto dolazi do ove diskrepancije između ideja i promjena?

 

'Rad na sebi uistinu je rad – zahtijeva ulaganje puno truda i toleranciju neugode; često je težak te ispunjen usponima i padovima. On je odluka kojoj se vraćamo desetke puta dnevno, kad vidimo da idemo putem koji nam nije koristan, iako je automatiziran i lakši nego put promjene. Osim toga, on nije nešto što ima svoj kraj, već je to cjeloživotni proces – stvarno nije lagan te traži strpljenje i upornost. Stoga rad na sebi ponekad nije opcija kojoj se ljudi priklanjaju, već radije traže brza i površinska rješenja, ona koja djeluju poput sprejeva za nos kada imamo gripu: nakratko se smanji problem s nosom, ali se ne saniraju ostali simptomi i ne djeluje se na virus koji uzrokuje sve te simptome', slikovito je opisala psihologinja, naglašujući:

 

'Ljudi vole brza i jednostavna rješenja, vole kad se ne moraju previše truditi, a rad na sebi ne uključuje baš previše od toga. No čak i kad radimo na sebi, to ne znači da smo nepogrešivi. Svi smo samo ljudi, pa koliko god da smo posvećeni osobnom razvoju, i dalje će biti situacija u kojima ćemo pokleknuti pred nekim starim obrascima.'

 

Koliko je bitno 'tko' govori, a ne samo 'što'?

'Što se tiče osoba koje na društvenim mrežama dijele savjete o mentalnom zdravlju, bitno je provjeriti koje su edukacije završile i u kojim institucijama. To zahtijeva od korisnika usluge ulaganje truda, ali vjerujem da je taj jednokratno uložen trud vrijedan da bi, nakon što počne pratiti određeni profil na društvenim mrežama, mogao s povjerenjem znati da su informacije što ih dobiva pouzdane i valjane.

 

Tako da vjerujem da je važno i tko govori i što se govori, odnosno vjerujem da je važno osloniti se na stručnjake koji su dubinski obrazovani za rad na mentalnom zdravlju, kao i na informacije što ne uključuju olako davanje dijagnoza, previše pojednostavljene opise rada na sebi i obećanja o čudotvornim izlječenjima od određenih smetnji.'

 

Sebičnost vs. zdravo zauzimanje za sebe

Iza mnogih lekcija osobnog razvoja, a posebno onih prezentiranih na društvenim mrežama, stoji ideja o važnosti da se zauzmemo za sebe i svoje potrebe. No kada se ova važna i velika tema skrati na 30 sekundi, poruka je prilično razvodnjena.

 

Osim (načelno kratkih) videa na društvenim mrežama i YouTubeu, i solidan broj bestseler knjiga self-help tematike ide u smjeru 'hrabrosti da se drugima ne svidimo', potičući nas da se gotovo beskompromisno zauzimamo za sebe. Čini se kao da velik broj ljudi to shvati i kao dozvolu da se ponaša, u najmanju ruku, nepristojno i bahato. Kako se zauzeti za sebe na zdrav način?

 

'Zdrave granice jedna su od naših temeljnih psiholoških potreba. Granicama održavamo naš osobni prostor sigurnim i dajemo drugima do znanja da znamo što nam je potrebno. Da bismo to mogli učiniti na zdrav način, važno je da smo u zdravom kontaktu sa sobom i svojim potrebama. To znači da dovoljno poznajemo sebe i prihvaćamo da drugi ne znaju što nam treba sve dok im to ne damo do znanja. Koliko god nam drugi ljudi bili bliski, ne podrazumijeva se da će znati da nam je u nekom trenutku potreban zagrljaj ili da nas se posluša kada nam je teško. Tu smo da poznajemo sebe i brinemo se o sebi te da damo drugima do znanja kako smo i što nam je potrebno. U suprotnom smo u poziciji djeteta koje čeka da neka odrasla osoba iščita što znače njegov plač, deranje ili neki drugi oblik pokazivanja nezadovoljstva. Ideju da moramo dati drugima do znanja što nam treba često je vrlo teško prihvatiti jer je teško odbaciti uvjerenja poput: 'Da me stvarno voli i poznaje, znalo/la bi' ili 'Ja na njegovom/njezinom mjestu nikad ne bih tako'', objašnjava Putarek.

 

Staviti sebe na prvo mjesto mnogima zvuči kao SF priča, posebno majkama s malom djecom. A opet, kada su svačije želje i potrebe ispred naših, suočavamo se s rizikom od burnouta i stanja u kojem od sebe više nemamo što dati. Zašto je prioritiziranje vlastitih potreba toliko važno? Po čemu se to razlikuje od sebičnosti?

 

'Rad na pogrešnim uvjerenjima često uključuje rad na emocionalnoj deprivaciji, učestalom stanju koje se formira tijekom odrastanja, kada psihološke potrebe osobe (npr. za razumijevanjem, suosjećanjem, emocionalnom toplinom...) nisu bile zadovoljene pa te potrebe u odrasloj dobi nastoji zadovoljiti na neadekvatne načine ili ih nije ni svjesna. Iskazivanje potreba na zdrav način stoga uključuje preuzimanje na sebe odgovornost da se pobrinemo za svoje potrebe. Nadalje, njihovo iskazivanje na zdrav način uključuje procjenu toga koju potrebu možemo u nekom trenutku sami zadovoljiti, a kada ćemo tražiti od drugih da budu uz nas. Dakle važna je fleksibilnost u procjeni toga kako i kada ćemo koje potrebe zadovoljiti', kaže i pojašnjava:

 

'Primjerice, ako sam tužna i potrebno mi je umirenje i razumijevanje, a moguće je da su mi bliski ljudi sada nedostupni, iskoristit ću alate za samoumirenje i samosuosjećanje te kasnije moći potražiti podršku bliske osobe. Iskazivanje potreba na zdrav način uključuje i asertivnu komunikaciju s drugima. Ta je komunikacija smirena i uvažavajuća prema drugoj osobi kojoj izražavamo potrebu. Primjerice, ako dolazim s puta i želim, kada stignem doma, večerati s partnerom jer mi je nedostajao, a i bit ću gladna, ne krećem iz pozicije da on sve to sam pretpostavi, nego mu prije povratka kažem da bi mi puno značilo da večeramo taj dan zajedno. Uvažavanje potrebe na taj način nije manje važno nego kada osoba sama ponudi baš ono što nam je trebalo.'

 

Zašto nam je toliko teško tražiti nešto od drugih?

No vjerojatno ne postoji osoba koja u određenoj situaciji nije osjetila nervozu ili anksioznost pri samoj pomisli da nešto traži za sebe, bilo od partnera i prijateljice, bilo od šefa.

 

'Da bismo zdravo izražavali potrebe, ponekad je potrebno prevladati i kočnice koje proizlaze iz emocija anksioznosti i krivnje. Anksioznost se obično javlja zbog ideje da će se drugi ljudi naljutiti i u konačnici napustiti nas ili da neće uvažiti našu potrebu. Krivnja se često veže uz doživljaj da je naše izražavanje potreba povrijedilo drugu osobu. Tuđa ljutnja ili povrijeđenost moguće su reakcije druge osobe, no koje emocije druga osoba doživi, kako ih izražava i koliko utječu na nju, izvan je naše odgovornosti. Kada se uslijed anksioznosti ili krivnje učestalo podređujemo ili samožrtvujemo, velika je vjerojatnost da će se odnos s drugom osobom ipak narušiti – jer to zapravo nije odnos između nas i druge osobe, nego samo između jednog dijela nas, onog koji stalno pretpostavlja što može učiniti za tu drugu osobu, a koja vjerojatno ono što smo pretpostavili ni ne treba', ističe psihologinja.

 

Iskazivanje potreba, dakle, oblik je brige o sebi, ali i brige o odnosu s drugima.

 

'Naime, iskazujući potrebe na zdrav način, zapravo se brinemo i o drugima jer im dajemo informacije o nama samima, stoga ne moraju nagađati tko smo i što nam treba. U iskazivanju potreba, kao i u gotovo svakom našem ponašanju, ima egocentričnosti i sebičnosti. No zdravo iskazivanje potreba ne isključuje poštovanje druge osobe i uvažavanje tuđih potreba. Možemo biti u kontaktu sa svojim potrebama, ali i imati poziciju otvorenosti i znatiželje prema tuđim potrebama', objašnjava.

 

Stručnjakinja je naglasila i to da je važno biti spreman čuti tuđu perspektivu i tuđe 'ne' na naše potrebe:

 

'Važno je postavljanje granica ne samo drugima, nego i sebi. Ne moramo sve odmah istjerati do kraja, biti u pravu ili iskazati svaku svoju potrebu ili emociju. Važno je prihvatiti da ono što osjećamo ne proizlazi iz same situacije, nego iz naše interpretacije te situacije, možda obojene vlastitim nesigurnostima i iskrivljenim uvjerenjima o sebi ili odnosima. Važno je prihvatiti to da ne moramo svoje potrebe odmah i sada iskazati, već da možemo birati kada i s kime ćemo ih iskazati.'

 

Zdrav odrasli dio nas

Kako se u sve uklapa ljubav prema sebi, još jedan plemeniti koncept koji se pretvorio u viralni hit i marketinški slogan?

 

'Shema terapija koristi pojam koji i ja preferiram kada govorim o ciljevima rada na sebi, a taj pojam je zdrav odrasli dio nas, onaj unutarnji glas i doživljaj nas samih koji pokazuje poznavanje naših potreba, brižnost prema tim potrebama i samosuosjećanje; zna se umiriti i regulirati emocije, potiče na uključivanje u aktivnosti koje su važne, korisne i ispunjavajuće, ustrajan je u radu na samoaktualizaciji, gradi zdrave navike, tolerira neugodu, svjestan je vlastitih pristranosti u doživljavanju realnosti, daje stabilnost i doživljaj prizemljenosti, prihvaća odgovornost za ono što je uistinu njegova odgovornost, prihvaća pogreške i njihove posljedice, ne ruminirajući ih, može se u prikladno vrijeme opustiti te potaknuti na bezbrižnost i spontanost. Puno je toga što zdrav odrasli dio nas radi, a on u suštini dolazi iz prihvaćanja vlastitih ranjivosti i vjerovanja u vlastitu vrijednost. Rekla bih da se sve ovo može sažeti u pojam ljubav prema sebi', kaže Putarek.

 

Napominje da je važno poznavanje svih navedenih aspekata zdravog odraslog dijela nas, kao i rad na procesu samoprihvaćanja da bi ljubav prema sebi bila zdrava, a ne samo isprazna i površna floskula koja se jača pozitivnim afirmacijama i sličnim načinima što teško mogu sami po sebi dubinski promijeniti sliku o sebi, pa poručuje:

 

'Zdrav odrasli dio nas i prihvaćanje svoje vrijednosti doprinose zdravom postavljanju granica drugima, a time i zdravom kontaktu s drugim ljudima. Sve dok se ugodno osjećamo u svojoj koži i samoregulirani smo, imamo veći unutarnji prostor za postavljanje granica drugim ljudima u pravo vrijeme i na zdrav način.'

 

Fenomen toksičnih osoba

Stalnu temu, barem kada je riječ o temama osobnog razvoja na društvenim mrežama, predstavljaju i 'toksične osobe'.

 

'Pojam 'toksična osoba' postao je dosta raširen i obično se koristi u opisivanju osoba koje negativno djeluju na druge ljude (npr. manipulativne su, kontrolirajuće). Smatram da se taj pojam počeo vrlo olako i nekritički koristiti za situacije u kojima uočimo da se s nekom osobom ne osjećamo ugodno u društvu. Često nemamo uvid u namjere druge osobe i ne znamo što sve stoji u pozadini njezinog ponašanja. Također, ponekad smo iz vlastitih nesigurnosti skloni tumačiti tuđa ponašanja na suviše osobne i ozbiljne načine. Naravno, ponekad je tuđe ponašanje manipulativno i agresivno prema nama, no nije toliko velika količina ljudi koji se namjerno ponašaju prema nama na ružne načine želeći ciljano manipulirati ili dominirati nad nama', kaže Putarek.

 

Kada stavimo ljude u kategoriju 'toksične osobe', možemo se nesvjesno prema njima ponašati na ponešto hladniji, suzdržaniji, pasivniji ili ponekad i agresivniji način, čime, po principu samoispunjavajućeg proročanstva, kod njih izazivamo reakcije što će potvrditi naš doživljaj da su to toksične osobe, pojašnjava i dodaje:

 

'Većina ljudi nema loše namjere, već samo reagiraju uz manjak promišljanja i u afektu. To nije opravdanje za njih i njihovo ponašanje te ne znači da ne bi trebali poraditi na samoregulaciji i komunikacijskim vještinama. No njihova ponašanja nisu odmah indikator da su zlonamjerni i da nas namjerno žele povrijediti. Nije zapravo ni bitno u koju bi se kategoriju (npr. kategorija 'toksične osobe') netko svrstao, jer kategorije su obično pojednostavljenje realiteta. Ono što je važno je kako se u nekom trenutku osjećamo u kontaktu s tom osobom, a paralelno s time svijest koje je naše potrebe ona narušila i zatim zdrava procjena kako ćemo joj to prenijeti.'

 

Ključno za odnos je da druga osoba može čuti kako je njezino ponašanje djelovalo na nas i da se trudi mijenjati ta ponašanja, ukazuje Putarek, dodajući: 'Promjena ide sporo i ponekad treba više puta ponoviti kako vidimo neku situaciju, ali to je normalni dio procesa rada na odnosu. Dakle nije nužno da nam je s drugom osobom uvijek ugodno i da nas nikada ne povrijedi, već je ključna komunikacija kada dođe do neke povrede, kao i otvorenost druge osobe da čuje našu perspektivu i potrudi se uvažiti je.'

 

'Pomodnost' psihoterapije

Uz popularizaciju osobnog razvoja, potražnja za psihoterapeutima buknula je u periodu pandemije, a dolasci na terapiju danas su daleko od tabu tebe. Dapače, sve je snažniji dojam da je imati psihoterapeuta čak postalo in. Krije li 'pomodnost' psihoterapije neke zamke?

 

'Kroz medije nailazim na trend pomodnosti odlazaka na psihoterapiju, iako taj trend nisam uočila u svojoj privatnoj praksi. Čini mi se da je on zasad još uvijek više vezan uz neke druge kulture, no ne znači to da nema i u Hrvatskoj osoba koje dolaze na psihoterapiju jer su čule da drugi ljudi oko njih to rade. No smatram da je odlazak na psihoterapiju, čak i ako je u početku bio bez jasne ideje zbog čega se osoba javlja psihoterapeutu, dobar, ako ništa drugo da se stekne doživljaj razgovora s njime', kaže Putarek i dodaje:

 

'Uloga psihoterapeuta je da jasno pojasni što je psihoterapija, prati uključenost klijenta, adresira stvari koje primijeti i koje bi pokazivale njegovu pasivnost u radu na sebi te potom detektira odakle ta pasivnost dolazi i koja joj je funkcija. Dakle vjerujem da klijent ima pravo doći na psihoterapiju iz kojeg god razloga želi, a psihoterapeutova odgovornost je da tu postavi granice, pojasni uloge i prati psihoterapijski proces te, ovisno o onome što uoči, razgovora s njim o tom odnosu i procesu.'

 

Slušanje videa vs. stvarna primjena

Kako možemo (i možemo li) ostvariti osobni rast uz pomoć društvenih mreža? Mnogi će reći da rade na sebi slušanjem videa, a manji broj zainteresiranih pročitat će knjigu na temu osobnog razvoja. No lako je upasti u zamku upijanja sadržaja bez stvarne primjene...

 

'Ovisi na čemu radimo, iz koje početne pozicije krećemo, koliko smo do sada bili uključeni u neki strukturiran i profesionalno vođen rad na sebi, kakve su životne okolnosti u kojima se nalazimo, kakvi su naši kapaciteti za samostalan rad na sebi, koliko smo samoregulirani... Često nam je, koliko god bili introspektivni i samosvjesni, potrebna neutralna osoba koja će čuti što osjećamo i pružiti suosjećajno, ali osnažujuće vodstvo u procesu rada na sebi. Vjerujem da je uz pomoć društvenih mreža moguće osvijestiti barem osnovne ideje o osobnom razvoju i stvari na koje bi pojedinac mogao više obratiti pažnju', kaže Putarek.

 

No za određene teme, kao što su razvojne traume, psihički poremećaji i razni kronično prisutni nezdravi obrasci doživljavanja i ponašanja, psihoterapija je gotovo pa nužna da bi se učinili značajniji pomaci u približavanju boljem mentalnom zdravlju, objasnila je.

 

I tu dolazimo do onog ključnog – stvarnog rada na sebi. Jer da bismo uspješno prepoznali i asertivno izrazili svoje potrebe, znali postaviti zdrave granice i imali stabilan te suosjećajan odnos sa samima sobom, nužna je primjena teorije u svakodnevnom životu.

 

'Osobni razvoj je životna vrijednost, a ne cilj koji ostvarujemo u određenom trenutku. Kad kažem da je to životna vrijednost, mislim na to da pojedinac donosi odluku i odabir da cijelog života ide u smjeru rada na osobnom razvoju, odnosno to je smjer koji slijedi. Na tom putu pojedinac ostvaruje neke ciljeve osobnog razvoja, a neke ne može ostvariti ili mijenja način na koji će ih ostvariti. Osobni razvoj u svakodnevici uključuje samosvijest o svojim automatiziranim obrascima ponašanja, potrebama i emocijama te promišljanje o svom unutarnjem svijetu i zaustavljanje u sklonosti da se vodimo pretpostavkama. Uz samosvijest je ključna primjena zdravih navika, kao i alata za zdrav kontakt sa sobom i drugima, ali i ustrajnost i toleriranje neugode koji stoje na putu primjene', istaknula je Putarek, dodajući:

 

'Normalno je to da nam se u svakodnevici pojavljuju razne negativne ili anksiozne misli, samokritičnost, razne nesigurnosti i neugodne emocije. Normalno je da se pojavljuju i razni porivi da reagiramo u afektu u odnosu prema drugima, uz kritičnost i manjak suosjećanja prema njima. Normalno je da osjećamo strah od napuštanja i potrebu da nas drugi prihvate. Nemoguće je sve to izbjeći. Osobni razvoj omogućuje stvaranje prostora da primijetimo što se sve događa u nama, da razumijemo, ako je neadaptivno i intenzivno, zašto se to događa te da donesemo zdrav odabir kako se pobrinuti za sebe i pritom ne ugroziti druge ljude.'

 

Uloga psihoterapije

U svemu tome psihoterapija načelno nije neophodna, ali je ogroman oslonac i zamah prema stvarnim promjenama.

 

'Vjerujem da psihoterapija može poslužiti kao prostor u kojem se lakše i brže može početi raditi na osobnom razvoju te stvoriti temelje za njega i izvan psihoterapije. Nekim osobama je psihoterapija nužna da bi krenule u proces osobnog razvoja jer im odnos s psihoterapeutom bude jedino sigurno mjesto i prostor u kojem su viđene i prihvaćene, a upravo je zadovoljenje ovih psiholoških potreba, barem u tom jednom odnosu, nužno da se pojedinci počnu osjećati ugodno i stabilno u vlastitoj koži, a time i prizemljenije i sigurnije u drugim odnosima', rekla je Putarek i zaključila:

'Rad na sebi vidim kao dio odgovornosti prema sebi, a nekim dijelom i prema važnim ljudima u svom životu. Odgovorna sam pobrinuti se za sebe i stvoriti si uvjete u kojima mogu ne samo preživljavati, nego i stvarno živjeti, živjeti u kontaktu sa svime što život donosi, od ugode do neugode. Sve to čini ljepotu življenja i pokazuje mi da sam živo biće koje osjeća, doživljava, misli, mijenja se. Život nudi mnogo potencijala, a na nama je da osobnim razvojem uočimo i prigrlimo te potencijale.'

 (tportal)