Jedno
ćeš se jutro probuditi i shvatiti koliko si brinuo o stvarima koje nisu bile
važne. A još više o stvarima na koje nisi mogao utjecati. Onoj kiši koja danima
pada. Ljudima koji su takvi kakvi jesu. Nekim drugim prilikama i neprilikama. I
pitat ćeš se jeli moguće da si toliko bio blesav i da to nisi mogao vidjeti.
Kako bi bilo lijepo zaustaviti vrijeme dok čovjek ne dođe pameti. A onda ga
opet pokrenuti. Ali to tako ne ide.
Ne petljaj se previše s vremenom koje je prošlo. Pusti ga. I nemoj dopustiti da ikada previše ovisiš o ljudima. Zamka je to. Puste da jedna stvar bude po tvome, a onda sve po njihovom. Život je prekratak za toliko tolerancije drame koju ljudi prave. Ni iz čega. A treba ti samo malo mira. I netko koga nećeš morati stalno impresionirati. Kako god bilo, nikada se nemoj pitati što će ostatak svijeta reći. Jer tvoj unutarnji glas više je od ostatka svijeta. Mnogo više.
