Bila je crnooka, uplašena, naizgled krhka. Njen nemir izvirao je kroz tamne oči, pokazujući ogromnu čežnju i strah. Njena divlja, valovita i neposlušna crna kosa svakim novim korakom lepršala je lijevo-desno, gore i dolje, jednako energično kao što su se igrale njezine misli u glavi.

 

Koraci su joj uvijek bili nervozni, kratki i brzi. Kao da je skrivala sebe od ostatka svijeta, želeći se riješiti i vlastite sjene koja ju je u stopu podsjećala kako još uvijek nije ono što jest, ono što mora i želi postati.

 

Ljudi su prolazili pored nje, ne primjećujući njezinu patnju iza osmijeha, tugu u očima i košmar u duši. Stajala bi satima na cesti, šetala po kiši, pokušavajući kišom isprati suze i bol. Jedan veliki upitnik uporno je visio iznad glave kao tmurni kišni oblak.

 

Kako biti ono što jesam?

Ne vide me, vide samo ono što im serviram, vide ono što su kreirali u svojoj glavi, želeći da ja postanem ta kreacija. U rukama pogrešnog čovjeka, postadoh sjena. Postadoh ona o kojoj se priča, ona koja je poslušna, ona koja nema vlastito ja. Ali, daleko od toga da ga nisam imala. Istina je da sam si dopustila i previše, dijelila oproste šakom i kapom.

 

Vrištala sam iznutra. Uvjeravala i njega i okolinu da to nisam ja, odmahnuli bi rukom, nametnuli mi svoje izbore i ciljeve, očekujući da ću ih prihvatiti bez pobune. Bunila sam se, dizala zidove oko sebe, inatila se, ratovala kao Don Quijote, ali svejedno nisam naučila reći ne. Srce je tad bilo idiot, bilo je jače. Čovjek uči dok je živ, ali nauči najbolje na vlastitoj koži.

 

Koliko je teško oduprijeti se onome što srce želi, koliko je teško shvatiti da neke priče nisu stvorene za nas, nego da nam budu odskočna daska ka ovome što smo danas. Naučiti pratiti svoj glas, svoju intuiciju.

 

Ja sam birala, često pogrešno. Znajući kakav ishod će biti, nikad se nisam bojala tih emocija, nisam se bojala boli. Bol je moj suputnik broj dva, uz mjesec. Bol podsjeća na ono što davno bijasmo, na ono što nismo i nećemo više biti, pokazuje nam koliko smo zapravo odmakli od prošle verzije sebe. Netko traži manje boli, netko više jer zna koliko može podnijeti.

 

Ja sam stajala u toj magli, na tom raskršću. Znala sam da unosim kaos u sebe, da neću biti ista. Kad danas pomislim na to, izmami mi osmijeh na lice. Jer da nije bilo toga, bila bih negdje drugdje.

 

Smatram da sam točno tu gdje sam i trebala biti. Trebale su godine i godine magle, suze i besane noći, kako bih shvatila da je jedino bitno ono moje ja. Samo ovaj život imam, samo sebe zaista imam..

 

Naučih reći ne.

Vrisak je bio toliko prodoran, uništila sam njime mnoga prijateljstva, ljubavi, obiteljske odnose.

 

Svi su se čudili, u neku ruku zgražavali. Kako od onako mirne, divne djevojke, postane netko ovakav? Misliš netko otvoren, netko brutalno iskren, netko tko ne da da se više po njemu gazi? Istina je da mi je ta ljubav pružila najveći uvid u sebe do sad. Više sam grebala po vlastitoj površini, istraživala vlastite rubove, vlastite krajnosti kako bih našla svoj jezik.

 

Morala sam se prvo svjesno raniti, kako bih se natjerala da se suočim sa svojim strahovima. Jer to je valjda ono, što mi čudaci uvijek radimo. Uvijek stvari gledamo iz drukčijeg kuta, najviše povrijedimo sebe, kako bismo se uvjerili koliko smo vrijedni življenja.

 

Ne znam, prokletstvo je to svojevrsno. Unaprijed predosjećati i znati ishode, unaprijed se svjesno bacati u vatru, željan točno tog iskustva. Znajući da će trebati i godine da se oporaviš. Zacrtano je, valjda prepoznah davno utaban put duše. Nema žaljenja, ne. Sada konačno neku davnu sebe mogu promatrati očima drugih dragih mi ljudi, ili onih skroz nepoznatih.

 

Ponekad ju i dalje vidim, u tišini noći, u mraku sobe kada sam sama. Prilazi mi s istim nemirom u očima, pokušava mi nešto reći, ali ne dopuštam. Pokušava iznova unijeti vatru, iznova ogoliti dušu i spaliti kožu. Vragolasto se osmjehne tu i tamo u ogledalu, svjesna da više nema tih strahova koji bi ju spriječili da uzme ono što joj pripada. Na neki način u njoj vidim sadašnji ponos. Uvijek ga je nosila u sebi, uvijek je našao način da ispolji van.

 

Čak i kad je bila nesigurna, stavljena pred zid. On bi definitivno ostao visjeti u zraku, ne dopuštajući drugima da pređu tu granicu. Ona je bila drukčija. Koliko god svojeglava, toliko i njihova. Nije se dala tako lako modelirati, ali nije imala ništa toliko protiv toga.

 

Bila je gorljiva i žestoka u emocijama, zahtijevanju da ju se voli jednakim žarom. I sada je, ali sada najprije voli samu sebe tim žarom.

 

Najveća razlika ogleda se u tome što više na mari za mišljenja drugih, što mišljenja drugih i njihove percepcije ne utječu na njenu. Uvijek je bila borac ispod te maske nesigurnosti, i dalje je. I smije se od uha do uha sad, ne mareći za to što su joj mnogo puta govorili kako nema lijep osmijeh.

 

Pronašla je divljinu u sebi kroz davne boli. Prije je skrivala sebe od nje, sada ju je prigrlila. Sada ne može bez nje. Postale su jedno, kao mjesec i zvijezde, sunce i oblaci. Uskoro, i oni će progledati, pogledati svijet i mene kakva zaista jesam i san će biti kompletan.

 

Izvor: Mojaškrinjica ludosti