Postoje
ljudi koji oko sebe šire radost. Jednostavno, spontano. Gdje se pojave – svane
sunce. I kad odu, našim bićem odjekuju zvona njihovog smijeha i njihova radost
traži svoj dom u našoj duši.
Takvi su
da nitko pored njih ne može biti nedotaknut. Kao da su sazdani od nekakvih
opeka smijeha i igre, dovedeni iz nekog boljeg svijeta i nastanjeni kao dobri
gosti među nama.
Ozbiljni
su kao odrasli i istovremeno jednostavni poput djece. U svojoj radosti
pronalaze i snagu. I za sebe i za druge. Poteškoće im ne stavljaju na lice
smrknutosti. Vedrina je njihov životni moto.
Nerijetko
poželimo biti kao oni. Ili im barem biti dobri prijatelji. Da se što češće
možemo napajati na izvorima njihove ozbiljne bezbrižnosti.
A oni su
zaista oduševljeni.
Svime, baš
svime, zvukovima, bojama, vjetrom, valovima, listom jesenjih toplih boja,
dobrom knjigom, novim susretom… Pa ne znaš što je kod njih najvažnije.
Ili
oduševljenje rađa radost, ili njihova unutarnja vedrina rađa oduševljenje. Kao
da se takmiče oduševljenje i radost – tko će više doći do riječi.
Hvala životu što takvi postoje.
