Zašto volimo ljubavne romane

 

zena_citanje_knjiga_ljubav_ljubavni-roman_zivot_ljepota

Ako ste od nekoga čuli, ili pročitali, da ljubavne romane čitaju žene koje vole mačke jer nemaju koga drugog da vole, da ih čitaju osobe čiji je ukus problematičan, a čitalačke sklonosti rudimentarne, žene željne romantike i uzbuđenja u stvarnom životu – znajte da ništa od navedenog nije tačno.

 

Mnogo se mitova vrti oko čitalaca ljubavnih romana. Takav je i onaj mit da ih čitaju isključivo žene. Greška!

 

Zato smo u ovom tekstu pokušali da saberemo činjenice o tome ko i zašto čita ljubavne romane. Zadržaćemo se na istraživanjima i povjerljivim podacima, ali i na zdravom razumu. Uvijek je pametno okrenuti se zdravom razumu.

 

Znajte za početak da pričamo o daleko najpopularnijem književnom rodu – i ozbiljnoj industriji. U razvijenim zapadnim zemljama 55 odsto svih prodatih knjiga pripada ovom žanru. Ljubavni romani se u cijelom svijetu prodaju bolje od svih oblika fantastike i bolje od književnih klasika.

 

Svjetski i domaći čitaoci ljubavnih romana nisu neobrazovane i frustrirane osobe! Prije će biti da je riječ o stereotipu i da ih čita mnogo ljudi koje lično znate. A zašto ih čita krišom? Između ostalog, zato što i sami vjeruju u sve ili samo neke mitove.

 

Mit: ljubavne romane čitaju usamljenice i usjedelice

Prvo i osnovno, žene nisu isključivi konzumenti žanra – istraživanja ukazuju na to da muškarci čine od devet do 16 odsto čitalaca, od zemlje do zemlje! Većina svih čitalaca zavoli ovaj žanr rano (11–18 godina), a dvije trećine kupaca knjiga ima prosječna primanja, sređen život i srednjih je godina (30–55). Ako znate da je riječ o velikoj industriji, koja proda stotine miliona knjiga svake godine, jasno vam je da slika, pored usjedelica, obuhvata brojne srećno udate žene, da ljubavne romane, pored nezaposlenih, čitaju i žene od karijere i moderne djevojke, jer ih svi, jednostavno, vole.

 

Mit: većina čitalaca su neobrazovani palančani

U velikim gradovima proda se većina knjiga koje se uopšte objave, i to je globalno pravilo. Sad, funkcionalno nepismene osobe ne čitaju ništa, a takvih je kod nas više no što je zdravo i za državu i za naciju. Na balkanu je prosječan kupac knjige prosječnog obrazovnog nivoa – inače, tek svaka deveta osoba ima univerzitetsku diplomu. Ljubavni romani se pišu u svim zemljama, prevode na sve jezike i, kao što rekosmo, čita ih većina osoba koja uopšte uzima knjige u ruke.

zena_citanje_knjiga_ljubav_ljubavni-roman_zivot_ljepota

Mit: ljubavne romane čitaju osobe niskog intelektualnog nivoa

Čitaj: žene!

 

Riječ je o davno stvorenom mitu, još iz vremena kad su žene bile isključene iz opšteg obrazovanja, kad su tek počele da se opismenjavaju i kad se smatralo da su budalaste knjige taman po meri budalaste polovine ljudskog roda. Glupa literatura za glupe žene. Uvredljivo i danas besmisleno. Najgluplje je što se ovaj mit uopšte održava.

 

Mit: čitateljkama romansi fali romantika u životu

To je kao kada bismo s omalovažavanjem rekli da su čitaoci krimića neostvareni detektivi. Ili da će osoba kojoj ljubav nedostaje ispuniti sve svoje potrebe čitanjem romantičnih priča. Koliko je uopšte romantike dovoljno i potrebno u životu? I ako se ta potreba nadoknađuje čitanjem, šta je loše u tome? I ako neko nema u životu savršenog partnera, kao iz priče, koji ga obožava, usrećuje i poštuje, pa poželi da onog pravog promjeni, da išta promjeni u svojoj stvarnoj vezi, šta je u tome loše?

 

Mit: ljubavne romane čitaju samo očajne domaćice

Većina žena tek su u socijalizmu mogle da zamjene ulogu majke i domaćice nekom drugom. Snovi o karijeri i obrazovanju počeli su masovno da se ostvaruju tek posle rata i revolucije – i apropo uloga, šta je loše u tome ako žena želi da bude stub kuće, da se posveti podizanju dece! Danas mnogo žena opet sanja isti san. Vratile smo se na neki način unazad. Nazaposlenost je velika, nije lako sačuvati porodicu u permanentnoj krizi, a najteže se zapošljavaju majke. Život mnogo žena svodi se na kućne poslove i brigu o potomstvu.

 

Da je sreća, radile bi sve žene koje mogu i žele – ne znači da bi im to promijenilo želje i potrebe. Na kraju dana obična žena rado uzima knjigu u ruke – bavila se po čitav dan kućom i djecom ili ne, bila zaposlena ili nezaposlena. Uzima knjigu da bi se zabavila, opustila, zaboravila brige.

 

Dobar izbor! Naučno je dokazano da se, kad čitamo, stres smanjuje za 68 odsto. Kad slušamo muziku, za 61 odsto... Svi drugi metodi imaju slabiji učinak.

 

Mit: čitateljke ljubavnih romana ne razlikuju stvarnost i snove

Davno je takozvana „ozbiljna, velika literatura“ otpisala i ocrnila čitav ovaj žanr, pa nije ni čudo što unaprijed odbacuje mogućnost bilo kakve koristi, dobrobiti, od čitanja ljubavnih romana. Zašto bi žena bila heroina sopstvenog života! Našla pravu ljubav, bila srećna, ispunjena ili samo redovno doživljavala orgazme... Poruka je, u stvari: smanji doživljaj, draga.

 

Da, ljubavni romani prikazuju idealizovanu stvarnost, ali zašto ne bismo stremile idealima? Zašto bi nam bilo ko uskraćivao inspiraciju i aspiraciju?

 

Mit: ljubavni romani su loša literatura

Postoje dobre i loše, uzbudljive i nezanimljive knjige, bilo da jesu, bilo da nisu žanrovski određene. Svaki pošten pisac priznaće vam da je najteže napisati knjigu koju će čitalac prosto da guta, knjigu koja se lako čita.

 

Neki pisci ljubavnih romana su bolji od drugih, ali znaju i pisci i čitaoci šta valja. Znaju koliko je dobro kad te priča obuzme, pa zaboraviš gde si dok čitaš, kad te preseli u druge svjetove, kad se smiješ i plačeš zajedno s junacima, kad završiš knjigu i istog trena poželiš da uzmeš sljedeću da bi sve to dobro i lijepo iznova doživio.

 

Mit: čitateljke ljubavnih romana su žene koje vole mačke jer nemaju koga drugog da vole

Međutim, pogledajte širu sliku, pogledajte šta voli čitav svijet! Pišemo o tome na prethodnim stranama. Svijet voli internet – internet je, je li, mjerilo i standard modernosti – a upravo je skupljanje mačaka, crnih, bijelih, svakojakih, pravih i mačaka u prenesenom smislu, opsesija i smisao virtuelne egzistencije svijeta na internetu.

 

Tekst: Ružica Mevorak telegraf.rs

JOURNAL DE LUXE... Mjesto koje volim!

Nema komentara:

Objavi komentar