„Bog s njima, sa ovim pametnim i učenim ženama! Bolje i jednostavnije je živjeti sa onom koja se nikad nije školovala,“ razmišlja dok polako jede piletinu

Oblačan, kišovit dan. Nebo je dugo prekriveno oblacima, a kiši se ne očekuje kraj.

U dvorištu je bljuzga, lokve, mokre čavke, a u sobama je suton i toliko je hladno da su i peći ledene. Ivan Petrovič Somov prolazi kroz svoju kancelariju od ugla do ugla i gunđa na vrijeme. Kiša pravi suze na prozorima i sumrak u sobi rastužuje ga.

Nepodnošljivo mu je dosadno, a vrijeme nema čime da se ubije … Novine još nisu donijete, nema načina da se ode u lov, nije vrijeme za večeru … Somov nije sam u svojoj kancelariji. Za njegovim stolom sjedi gospođa Somov, mala, lijepa dama u svijetloj bluzi i ružičastim čarapama. Marljivo veze pismo.

Polazeći pored nje, šetajući Ivan Petrovič svaki put joj preko ramena zaviri u zapis. Ugleda velika šepajuća slova, uska i mršava, sa nemogućim repovima i zarezima. Mnogo je mrlja, grešaka i otisaka prstiju.

Gospođa Somov ne voli linije, a svaki njen red, kad dođe do ivice lista, uz užasno grčenje, pada poput vodopada …

„Lidočka, kome toliko pišeš?“ pita Somov, videći kako njegova žena počinje da škraba po šestom listu.

„Mojoj sestri Veri.“

„Hm … dugo! Pusti me da čitam, dosadno mi je!“

„Uzmi, pročitaj, samo ovde nema ništa zanimljivo …“

Somov uzima listove papira prekrivene slovima i nastavljajući da hoda, počinje da čita. Lidočka se naslanja na naslon stolice i gleda njegov izraz lica.

Već na prvoj stranici lice mu se izduži i izrazi nešto poput šoka … Na trećoj stranici Somov se mršti i polako češka po potiljku. Kod četvrtog zastaje, plašljivo gleda suprugu i razmišlja. Nakon malo razmišljanja, ponovo uzdiše pa čita … Lice mu izražava zbunjenost, pa čak i strah …

„Ne, to je nemoguće!“ Promrmlja završavajući čitanje i bacajući papire na sto.

„Apsolutno nemoguće!“

„Šta?“ uplašila se Lidočka.

„Šta! Napisala si šest stranica, provela dva sata pišući i … i da si bar nešto rekla! Barem jednu malu misao! Čitaš, čitaš i pronalaziš neku vrstu pomračenja, kao da razvrstavaš kineske gluposti po kutijama za čaj! Fuj!“

„Da, istina je Vanja …“, kaže Lidočka, crveneći: „Neoprezno sam pisala …“

„Zašto je dođavola, neoprezno? U neopreznom pismu postoji smisao i način, postoji sadržaj, ali ovo… izvini, ne mogu da nađem ni ime! Čisto smeće! Riječi i fraze, ali ni najmanjeg sadržaja. Čitavo tvoje pismo izgleda potpuno poput razgovora dva dječaka: „Nemamo palačinke!“ – „Došao nam je vojnik!“ Žvaćeš urin! Vučete, ponavljate … Misli skaču poput vragova u sito: ne možete da shvatite gdje šta počinje, gdje šta završava … Pa, da li je moguće?“

„Da sam pisala sa pažnjom, onda ne bi bilo grešaka …“, opravdava se Lidočka.

„Oh, ne govorim o greškama! Jadna gramatika vrišti! Svaka linija za tebe predstavlja ličnu uvredu! Bez zareza, bez tačaka, ali … brrr! A rukopis? Ovo nije rukopis, već očaj! Ne šalim se, Lida … Oduševilo me i zaprepastilo ovo tvoje pismo … Ne ljuti se, draga moja, ali zaista nisam mislio da si takav banglov u gramatici … A u međuvremenu, ti pripadaš obrazovanom, inteligentnom krugu, žena si univerzitetskog čoveka, ćerka generala! Slušaj, jesi li negdje učila školu?“

„Završila sam u pansionu von Mebke … “

Somov sleže ramenima i, uzdišući, nastavlja da hoda. Lidija, shvatajući svoje neznanje i sramotu, takođe uzdiše i spušta oči … Deset minuta prolazi u tišini …

„Slušaj, Lidočka, ovo je u suštini užasno!“, kaže Somov, iznenada zastajući pred suprugom i gledajući je sa užasom u lice.

 

„Ti si majka … da li razumiješ? Majka! Kako ćeš naučiti djecu ako ni sama ne znaš ništa? Imaš dobar mozak, ali koja je poenta u njemu ako nije savladao ni osnovno znanje? Pa, ako zanemarimo znanje … djeca će znanje dobiti u školi, ali i vi šepate u moralnom pogledu! Ponekad lupiš takve stvari da me uši izblijede!“

Somov ponovo sliježe ramenima, umotava se u rub kućnog ogrtača i nastavlja da hoda … I iznerviran je i uvrijeđen, a istovremeno žao mu je zbog Lide, koja se ne buni, već samo trepće očima … I jednima i drugima je teško i gorko … I jedni i drugi ne primjećuju iza svoje tuge kako vrijeme leti i dolazi vrijeme za večeru … Sjedeći za večerom, Somov, koji voli da jede polako i mirno, popije veliku čašu votke i započne razgovor na drugu temu. Lidija ga sluša, klima, ali odjednom, tokom supe, oči joj se napune suzama i ona počne da jeca.

„Kriva je majka!“ – kaže brišući suze ubrusom – „Svi su joj savjetovali da me pošalje u gimnaziju, a iz gimnazije bih vjerovatno išla na kurseve!“

„Na kursevima … do gimnazije …“, promrmlja Somov. „To su krajnosti, ženo! Zamisli da nosiš plave čarape, umjesto ružičastih? Mrzim naučnice, nikad ne bih oženio učenu ženu!“

„Ne mogu da te shvatim!Ti i onako ne raspoznaješ boje? Zašto je važno da li nosim plave ili ružičaste čarape? Ljut si što sam neznalica, a istovremeno mrziš učene žene; uvrijedili ste se što u pismu nemam misli, ali i sami lupate gluposti…“ planu Lidija.

„Nalaziš krivica za svoje greške, draga moja,“ zijeva Somov, sipajući sebi drugu čašu… Pod uticajem votke i obilne večere Somov postaje vedriji, ljubazniji i mekši … Posmatra svoju lijepu suprugu uznemirenog lica kako priprema salatu, a obuzima ga impuls ljubavi prema ženi…

„Uzalud sam je obeshrabrio jadnu danas …“ misli on. „Zašto sam joj rekao toliko groznih riječi? Međutim, glupo je za mene, necivilizovano, usko, pa svaka medalja ima dvije strane… Možda su hiljade puta u pravu oni koji kažu da je dovoljno da žena voli muža, rađa djecu i siječe salatu, pa zašto onda treba nešto drugo da zna? Naravno! “

Istovremeno, sjeća se kako su pametne žene generalno teške, koliko su zahtjevne, stroge i beskompromisne i kako je, naprotiv, lako živjeti sa glupavom Lidom, koja se ni u šta ne mješa, ne razumije mnogo i ne kritikuje. Sa Lidočkom živi mirno i ne rizikuje da naleti na prekor ili svađu…

„Bog sa njima, sa svim pametnim i učenim ženama! Bolje i jednostavnije je živjeti sa jednostavnom ženom,“ razmišlja uzimajući tanjir piletine iz Lidijinih ruku…

„Dobro, ako želim da popričam sa pametnom i učenom ženom, otići ću do Natalije Andreevne ili kod Marije Frantosove… vrlo jednostavno!“ misli Samov mirno.

zenskikutak.rs