Mrzim
je jer sam toliko dugo pokušavala to da budem. Pokušavala sam da budem ona
osoba koja ne posustaje. Ona osoba koja korača samo pravo. Ona osoba koja želi
savršene ocjene i koja je provodila toliko vremena pred ogledalom da joj
slučajno nijedna dlaka ne bi štrčala i da joj šminka ne bi bila razmazana ni
najmanje. Sve je moralo biti u redu inače to nije prihvatljivo.
Ali
vremenom sam shvatila da ne samo da je takav život nezdrav, već je i prilično
nemoguć. Jer ponekad čak i kada dajete sve od sebe da sve uradite baš kako
treba život se ponekad upetlja i pokvari to. Ponekad se nađete na raskrsnici i
ta prava linija kojom ste se toliko trudili da koračate vas sada baca pred
izbore koje nikada niste ni pomišljali da ćete morati napraviti.
Ponekad
možete naporno učiti, samo kako biste doživjeli neuspjeh i nešto vas sputalo.
Ponekad vam se pokvari frizura jer prolazite prstima kroz kosu jer ste užasno
anksiozni. Ponekad vam se razmaže šminka jer plačete zbog nekog ko ni ne
zaslužuje te suze, iako ste konačno bili dovoljno jaki da ih pustite.
Život
umije biti komplikovan. Ponekad ne možete kontrolisati svaku sitnicu. Želimo da
se osjećamo kao da imamo sve posloženo jer tako mislimo da ne postoji šansa da
ne uspijemo. Ne želimo ni da pomislimo da se sve može srušiti jer onda počnemo
da preispitujemo svaku odluku koju smo ikada donijeli, uvijek se pitajući da li
bi nam život bio potpuno drugačiji sada da smo nekada ranije nešto uradili
drugačije.
Toliko
vremena provedemo razmišljajući o „Šta ako?“ umjesto „A zašto da ne?“. Kao da
se plašimo da pogriješimo, jer se onda osjećamo nekako nečisto i mislimo da će
nas svi osuđivati zbog greške.
Vremenom
sam naučila da koliko god se trudila da mi život bude što glađi, uvijek će se
naći poneka začkoljica i prepreka na tom putu. Ponekad sam ja kriva. Priznajem
da ponekad nešto uradim iako znam da neće završiti dobro. Možda nisam trebala
izaći veče prije važnog ispita jer sam se željela družiti sa prijateljima.
Možda nisam trebala popiti još to jedno piće, jer se onda ne bih sutradan
probudila mamurna. Možda se nisam trebala vratiti toj osobi ponovo jer sam
znala kako će to završiti, uprkos nadi da će ovaj put stvari biti drugačije.
Ali
ne plašim se neuspjeha i da ću nešto zeznuti. Neću provesti život promišljajući
o svakoj lošoj odluci koju sam ikad donijela kada umjesto toga mogu izvući
lekciju i ići dalje. Smatram da kada bih koračala kroz život kao po tankom ledu
uvijek se plašeći da ne pukne da bih neprestano to i iščekivala. Bilo mi je
potrebno da naučim da je u redu i da potonem dok god znam da mogu isplivati.
Sve
što sam ikada naučila u životu mi je bila lekcija. Ne žalim za bilo čim kroz
šta sam prošla jer me je to dovelo do ovoga gdje sam sada. Ako me je moja
prošlost išta naučila to je da život ide dalje i da, ma koliko ja voljela da se
zadržavam na nekim stvarima, to neće ništa promijeniti. Jedino što mogu da
uradim jeste da popravim svoju sadašnjost i svoje lekcije upotrijebim u
budućnosti.
Previše
brinemo o svojim manama umjesto da prihvatimo neizbježan ishod i nastavimo
dalje. Moramo prestati biti toliko strogi prema sebi. Moramo prestati da
propovijedamo „Nikad neću napraviti istu grešku dva puta“, jer ne ide to uvijek
baš tako. I možda ćete nastaviti praviti istu grešku opet i iznova dok ne
naučite svoju lekciju, ali niko to nema prava odlučiti umjesto vas. Na vama je
da odlučite kad vam je dosta. Na vama je da napokon uvidite u kakav ste se to
obrazac ponašanja uvukli i da primjetite kad vam počne donositi samo loša
osjećanja. I vidjećete to i naučićete da vas ne određuju vaše greške. Možda
nećete zaboraviti šta ste pogriješili, ali možete si oprostiti.
Jer,
na kraju svega, ljudi smo i nismo savršeni. Ali znate šta? Tako mi je drago što
nisam savršena. Ako mene pitate, to je svakako precijenjeno.
