Pokušavam da
shvatim kad mi je bilo najgore, i onda dođem do te neke 27 godine i prvog
anksioznog napada kada nisam ni znala da se to tako zove.
Znala sam da nešto
ne štima, ali nisam znala da to “neštimajuće” ima naziv u protokolima zaveden.
Nije štimalo dosta
toga, pa sam imala kratak dah, i oduzimale se noge skoro, i imala sam
temperaturu skoro svaki dan, uvek neka 37.3, eventualno 37. 5, svi nalazi
dobri, rekao bi kolegijum doktora da su se skupili radi mene: zdrava žena.
Znala sam ja šta nije
štimalo, ali sam odlučila da “teranje u pizdu materinu” ostavim za kasnije.
Što sam duže
ostavljala to “za kasnije” gore mi bilo.
Zašto sam
ostavljala za kasnije?
Zato što sam
vaspitano, kulturno čeljade koje nije naučilo da se pravda za stvari koje su
normalne i zdrave, i zato što sam mislila da je glupo da raspičkavam sve posle
toliko godina.
Posle sam pomalo
počela da “teram u pičku materinu”, ali nedovoljno.
Nedovoljno jer sam
i dalje osetila da vučem to ko mačka na svom repu.
Šta znači zapravo
“oterati u pičku materinu”?
Znači, bez
izgovaranja ove psovke, skinuti viškove sa repa i objasniti (nije nužno)
viškovima zašto ih osećaš kao viškove.
Život bez viškova
vraća telesnu temperaturu u optimalu, na recimo 36. 7. prihvatljivo.
Ovo pišem, zato
što mi nije shvatljivo da se još uvek nisam uplašila korone ni 850 deo od onoga
kako sam se nekad plašila da ću na primer da poludim.
VALJDA se više ne
plašim ni smrti toliko.
Jebi ga, radim sve
što je mahom u mojoj moći, ono što nije, ja tu ne mogu ništa.
Zvuči
pojednostavljeno, ali je tako.
U mojoj moći je
recimo da ne dozvolim da me neko pravi budalom,
da ne čitam vesti
koje izazivaju paniku,
da ne moram svakog
trenutka znati koja žrtva je danas po redu, koliko ima godina i da li je bio
hronični bolesnik,
da napravim
palačinke sa kremom jer dete onda vrišti od sreće, vrištim i ja
da ne dozvolim
sebi da mislim da je korona apokalipsa, jer ako je ona apoklipsa zašto sam
mislila da ću da umrem i poludim mnogo pre nje (a bila zdrava, imala da
pojedem, u finom domu roditelja)?
Da budem srećna
jer sam iskusila da možeš da budeš gladan života, pre nego namirnica,
da budem srećna,
jer sam iskusila da mogu da imam temperaturu i gušim se, a nije korona,
da budem srećna,
jer sam iskusila toliko puta kako je gadno kad naletiš na nešto prvi put, pa ti
neshvatljivo, pa zbunjujuće, pa bolno, a isplivaš ipak na kraju, bolje reći
zaplivaš, govna isplivaju,
da budem srećna
jer sam iskusila da nema pravila, osim onih koje sebi zapišeš. moja pravila
nisu tvoja, tvoja nisu moja, sve ok, svako se svojih drži i poštuje tuđa.
Užasne stvari
gledamo poslednjih meseci.
Plaše nas
leševima,
simptomima,
najgorim scenarijima
sad, sutra, za pola godine, kada sve prođe,
pa još kažu “ako
prođe”.
Pokušavaju da nas
kljukaju teorijama zavere, žele da nas slude, jebo ih, dobro im ide, da nas
parališu, da otupimo, da dignemo ruke, da zaista pomislimo da je ovo početak
kraja,
i u pravu su, za
ovo poslednje,
jer svaki početak
ide ka kraju, nije obrnuto
ali (uz rizik da
ću zazvučati kao motivacioni govornik) najvažnije je ono kako ideš od početka
do kraja.
Pužeš li ili hodaš
onako kako ti evolucijom namenjeno, uspravno, na dve noge, savesno, odgovorno,
srcem i zdravim razumom…
strah nas oduvek
savija, radio je to i pre korone, radiće to i posle nje, iako se čini da nikad
gore bilo nije, a jeste
ko je bio
anksiozan ostajao je u karantinu i pre korone, uplašen za svoj život čak iako
je mogao da šeta slobodno svuda,
zašto sve ovo
pišem?
Zato što bih volela
da kada sve ovo prođe, a proći će, sve prođe,
da kao prioritet
prioriteta sebi stavite na papir rečenicu:
“oterati u pičku
materinu” (ne bukvalno) sve što osećam kao višak, jer nikad ne znam koliki je
broj koraka između početka i kraja.
Stoga što bi hodao
sa teretom i savijao se bolan?
Jovana Kešanski
zenskikutak.rs