Adventsko
razdoblje postalo je nezamislivo bez adventskih vijenaca, kako onih visećih na
vratima tako i onih na našim stolovima na kojima palimo svijeće. No kako je
uopće došlo do tog običaja?
Običaj
unošenja zelenih grančica u kuću tijekom zimskog perioda započeo je u 16.
stoljeću u istočnoj Europi, u gotovo isto vrijeme kada je na prostorima
današnje Njemačke počelo ukrašavanje božićnog drvca.
Da
bi drvce stalo u tadašnje često skučene prostorije u kojima je živjelo i po
nekoliko generacija jedne obitelji, s prevelikih drvaca rezan je višak
zelenila.
Međutim,
zbog činjenice što velik broj ljudi u to vrijeme nije imao mnogo materijalnih
stvari te su bili navikli čuvati baš sve što su koristili, višak grana
oblikovali su u kružne vijence.
Takvi
su oblici bili vrlo praktični te su ih mogli vješati na samo drvce, ali odabir
baš tog oblika imao je i važnu simboliku za tadašnje kršćane – samo drvce
moralo je biti lišeno suvišnih grana kako bi bilo u obliku trokuta te tako
predstavljalo Sveto Trojstvo, odnosno Sina, Oca i Duha Svetoga, dok je kružni
oblik vijenca predstavljao vječnost.
No
prije nego se sam vijenac počeo povezivati isključivo s adventskim razdobljem,
spominjao se još i u staroj Grčkoj i Rimu. Štoviše, dio je čak i Ovidijevih
Metamorfoza u sceni u kojoj se božica Dafna, bježeći od Apolona koji je bio
zaljubljen u nju, pretvara u grm lovora. Na to joj je Apolon odgovorio: Ne
možeš li biti moja žena, bit ćeš moje drvo. Nosit ću te u svojoj kosi...
Osim
toga, vijencem su bili kićeni i sportski pobjednici na grčkim Panhelenskim
igrama, i to vijencima od lovora, maslina, divljeg peršina i bora.
No
božićni vijenci donijeli su sasvim novo značenje nekadašnjem simbolu
pobjednika. Kao što smo spomenuli, u kršćanstvu su simbolizirali vječnost, ali
i božansko savršenstvo s obzirom na to da je krug najsavršeniji oblik koji
ljudski rod poznaje.
Ništa
manje važan nije bilo ni materijal od kojeg su se izrađivali. Zimzeleno drveće
gledalo se s poštovanjem jer je, za razliku od listopadnog, bilo otporno na sve
vremenske prilike, a naročito oštre zime. S obzirom na to da je u Europi bilo
obilje takvog drveća, naročito u sjevernim i istočnim predjelima, ljudi su ih
počeli unositi u svoje domove. Za njih je to bio simbol snage, ustrajnosti, pa
i nade.
Zašto se na vijenac stavljaju četiri
svijeće?
Kada
se spoji ta neuništivost zimzelenog drveća i savršenstvo kružnog oblika, dobiva
se simbol vječnog života. Kod kršćana je, pak, također bio i simbol nade jer su
još od kraja 16. stoljeća, u iščekivanju Božića, unutar vijenca stavljali po
jednu svijeću koja je predstavljala svjetlo koje Isusovo rođenje donosi
čovječanstvu.
Korak
dalje otišao je, kako se najčešće smatra, njemački luteranski pastor Johann
Hinrich Wichern koji je navodno osmislio običaj paljenja četiri svijeće tijekom
četiri adventske nedjelje. U početku su te svijeće bile i određenih boja.
Prve
tri najčešće su bile ljubičaste te su predstavljale nadu, mir i ljubav, dok je
posljednja, četvrta svijeća, najčešće crvene boje, simbolizirala radost novog
života koju je Isus prenio na sve nas svojim žrtvovanjem na križu. No kako su
svijeće od bijelog voska često bile znatno jeftinije, mnoga su kućanstva palila
samo tu jednu na sam Badnjak kako bi pozdravila Isusovo rođenje.
Od
svojih vrlo skromnih početaka, adventski vijenac s godinama je postao
neizostavni dio predbožićnih priprema. Šire mase prihvatile su ga u 19.
stoljeću, a smatra se da je tome najviše pridonijela engleska kraljica
Viktorija nakon svoje udaje za njemačkog princa Alberta. Prihvativši njemačke
običaje, proširila ih je i Engleskom, ali i svim krajevima kojima je tadašnje
kraljevstvo vladalo.
Slijedom
velikih seoba Europljana u Ameriku, napose početkom 20. stoljeća, ti su se
običaji počeli širiti i Novim svijetom, a posebno iskustvo unošenja ovog
jedinstvenog ukrasa bogate povijesti u naš dom zadržalo se i do danas.
Piše: zadovoljna.hr
