Odlazi na posao.
Teško sazidanim smiješkom pozdravlja kolegice. Usprkos usiljenom grču na licu
ima neku neobjašnjivu potrebu postati dio klana uredskih supruga i mama. Iako
nije ni jedno ni drugo. Ni supruga, ni mama...
Na televiziji je
opet Bridget Jones. Naravno, zavalim se na kauč i počinjem gledati film. A, što
drugo? Kao i uvijek, Bridget je na korak do toga da me uspije uvjeriti u svoju
priču i da je poželim upitati: Bridget, ženo, kako ti je to uspjelo?! Ali,
opet, odvrati me pomisao na sve one Bridgetice oko mene koje i dalje jedino što
imaju zajedničko s Jones je pretjerivanje u alkoholu i čokoladi i skrivanje od
života ispod plahte. Za sada. Moram priznati, mnoge od njih obećavale su puno
više od Jones.
Ipak… ovo je priča
o Bridget (kakvu ja znam)
Ponedjeljak je.
Odlazi na posao. Teško sazidanim smiješkom pozdravlja kolegice. Usprkos
usiljenom grču na licu ima neku neobjašnjivu potrebu postati dio klana uredskih
supruga i mama. Iako nije ni jedno ni drugo. Ni supruga, ni mama.
Zanimljivo je što
zapravo ne razumije tu svoju potrebu, jer se duboko u sebi sablažnjava od
njihovih razgovora koji su osvajački i neopravdano preuzeli cijeli uredski
prostor. Uzima kavu iz automata i pridružuje se ranom razgovoru nakon vikenda.
Njezin smiješak koji izgleda kao iskrivljena pregrada od knaufa održava se
teškom mukom dok sluša o obiteljskom
ručku kolegice 45-godišnjakinje kojoj se u razgovor ubacuje ona od 32 godine
koja se upravo vratila s porodiljnog dopusta i hvata konce novonastalog života.
Života u kojem nije više ona koja ima 30, ali ni ona koja ima 45. Ali, ima
snažnu tendenciju to postati.
I pričati o istom
tom obiteljskom ručku kad se riješi pelena, neprospavanih noći, prvih zuba i
neobjašnjivih temperatura od 40 stupnjeva. Ona koja nikad neće imati 35 i ne
shvaćati ni ovu sa zubima, ni ovu s rodbinom na ručku dok joj pomahnitali
tinejdžer zaključan u sobi radi probleme. Ona jednostavno ima 35 i ne živi taj
život.
Iza nje je ponovno
vikend u kojem se naizgled nije dogodilo ništa vrijedno prepričavanja. Većina
njenih frendica ponovno nije mogla odvojiti vrijeme ni za kavu jer su im klinci
pobrali virozu u vrtiću, a one preostale singlice su se pomalo uvukle u neki
svoj svijet nakon zaključka da izlasci više nemaju smisla i umorile se od
odlazaka kući u tri ujutro s okusom razočaranja i vodke u ustima.
U plastičnoj
šalici s automata ostalo je dovoljno kave da je isprati posljednjim, teško
proguranim pristojnim smiješkom. U šalici je ostalo dovoljno kave da se još
jednom i protiv svoje volje prekori što nije jedna od njih jer izgleda da u
ovom okruženju i nema baš previše mjesta za one koje to nisu. Dok ga otpija
istovremeno u sebi osjeća onaj svoj dobro poznati bunt koji viče: Zašto bih to
morala biti? Puna dvojnosti u sebi započinje svoj tjedan, a još nije ni 8 sati.
Broji
i važe
Pritisnuta
životima žena oko sebe po ne znam koji put preispituje svoj unutarnji svijet.
Svijet u kojem se neprestano izmjenjuje glasno otkucavanje sata i tišina za
koju se stalno nada da će joj nešto otkriti. Svijet u kojem osjeća bezbrižnu
radost napuknutu pritiscima okoline.
U vremenu za koje
joj se čini kao da stoji ona stalno broji i važe. Dane, mjesece, godine.
Menstrualne cikluse. Mogućnosti. Te čudne kontradiktorne mogućnosti. O kojima
čita, o kojima svi pišu, koje traži, ali ih ne pronalazi. Ponekad osjeća da ju
definira jedino to što ima 35 i da je sama.
Odgojena u čudnom
kalupu tradicionalnog života koji kruto nameće granice, povremeno do često
razbijanog utjecajima zapadne single civilizacije koja plasira likove poput
poput Bridget Jones koja se u svojim tridesetima nalazi u potpunom privatnom
kaosu i izgleda užasno, ali i to užasno
iz nekog razloga izgleda čarobno. Kao da u toj njenoj masnoj i raščupanoj kosi i kilogramima s kojima vodi bitku leži
sva moć ovoga svijeta. Dovoljno je da odvrne muziku do maksimuma i krene
skakati u pidžami po omotima pojedene čokolade, jer je odlučila da od sutra
kreće na dijetu, u teretanu, na tečaj joge i na povratku s posla do putničke
agencije uplatiti neko ludo putovanje. Veselo maše svojom torbicom na putu do
posla, njenu visoku vibraciju primjećuju gotovo svi i odjednom postaje
privlačna do te mjere da je već na pauzi za ručak uočava najbolji frajer u
restoranu. Biti single postaje toliko
jak afrodizijak da je taj status u tom trenutku čak i šteta mijenjati.
U
čemu je problem
Ili pak Carrie
Bradshaw. Carrie Bradshaw koja dane i dane provodi u garderobi koja izgleda kao
da ju isporučuje sam Svemir i svako malo upoznaje neki novi dragulj od
muškarca, zapravo cijelu paletu intelektualno potentnih likova koji su dostojni
žene u tridesetim godinama. Život izgleda sjajno. Tridesete u toj svojoj
nametnuto očajnoj potrazi za muškarcem izgledaju kao prava čarolija. Toliko
čarobna da bi je zapravo svaka stabilna veza s muškarcem samo narušila.
Ili pak Liz
Gilbert. Liz Gilbert i njeno epsko putovanje u Italiju, Indiju i na Bali. Ženu
u tridesetima koja je sama sebi poklonila vrijeme u kojem želi spoznati samu
sebe. Želi da joj se pokaže put kojim će nastaviti svoj život.
A onda se osvrne
oko sebe. I nije baš tako. Kad pored pojedene vrećice čipsa rukom posegne za
daljinskim upravljačem i ugasi televizor, ostane u neobičnoj tišini pitajući se
zašto u njenom životu to nije tako?
Zapita se u čemu
je problem? Na mjestu na kojem se svi glasno prijete svojim pravom na slobodu i
izbor, ponekad agresivno do te granice da pomisli da im je to jedino obrana od
trenutne neuspješne potrage za svojim kalupom. Dok gorljivo zagovaraju svoju
neovisnost mnoge grčevito žude za sponama braka i majčinstva.
Ona pak osjeća kao
da uzbuđenje cijelog života najednom stane u uski prolaz njenih tridesetih
godina.
Kao da šeće Petom
avenijom svoga života.
S druge strane,
onaj dio nje koji se udružio sa strahom ne priznaje ništa manje od optimalnih
rješenja. Dio nje koji je neprestano ometa u toj šetnji. Onaj dio kojem se
strah naslonio na leđa neprestano računa i procjenjuje mogućnosti. Ziheraš po
prirodi, preglasno u svojoj tišini upozorava je da više nema previše vremena za
pokušaje. Tako misli on, a ona mu prestrašeno vjeruje.
Ako pusti po
strani živote prepune bajkovitih elemenata modernih zapadnih single junakinja,
možda od njih ipak može ubrati nešto korisno.
Putovanje
je ono koje je bitno
Što vrijedi i to
gnijezdo i taj kalup na kraju priče (samo ako ga istinski želi) ako ga je
tražila u mraku svoje slobode? Ako ga je tražila prekrivena slojem prašine
slijepo prolazeći pored bogatih izloga na svome putu? Ako je svoju slobodu
pretvorila u vlastito ropstvo i živjela u vlastitom kavezu otvorenih
mogućnosti?
Svi smo mi
vizualni kreatori života. Najčešće tuđih, rijetko vlastitih. Imamo neobjašnjivu
sposobnost zapažati dobre strane tuđih života, a kad je riječ o našem, u
središtu su one koje bismo poput loših dijelova htjeli mijenjati. Sve ono što
je dobro u našem životu za nas ostaje u sjeni i u pogledu onih koji nas
promatraju.
U svačijem životu
postoje bolje i lošije strane. Bila single, mama ili karijeristica. Ili neka
kombinacija ponuđenog. Stvar je
isključivo u našoj odluci u što ćemo se zagledati. U ono što imamo, ili u ono
što nam nedostaje?
Je li to što nam
trenutno nedostaje baš uvijek toliko važnije od svega što imamo i što nam je na
raspolaganju?
Nemali broj života
prošao je upravo u tom procjepu, u kojem status koji stoji ispred našeg imena i
toliko nas često nepravedno određuje - gubi na svakoj važnosti.
Uzmi što imaš i od
toga napravi najbolje što možeš! I skači
ponekad u pidžami po onim omotima čokolade sa zamišljenim mikrofonom u ruci.
Možda je Bridget u nekim stvarima i bila u pravu!
I ne, ovaj tekst
nije meta za paljbu feminističkih pokreta, ovaj tekst je samo pogled u iskrena
osjećanja onih koje stoje na sredini bojišta uspješno ostvarenih majki i
supruga s jedne i uspješno ostvarenih
slobodnih žena s druge strane.
Istina je, kao i
uvijek, negdje u sredini.
U onom osjećaju
unutra.
U srcu.
Piše: Jana
Krišković Baždarić
zivim.gloria.hr
Nema komentara:
Objavi komentar