Izaberimo
jedan topao jesenjski dan i umjesto da sjedimo sa društvom, šetajmo sami
gradom.
Možda
nećemo pričati o drugima, ali ćemo razmišljati o sebi.
Neka
nas bar jedan dan ne zanima šta je oko nas nego šta je u nama.
Nemojmo
gledati u izloge, gledajmo ljude.
U
buticima su manje-više sve kopije, a ljudi su unikatni.
Skinimo
slušalice i ugasimo muziku, a slušajmo fijuk vjetra.
Skolonimo
sunčane naočare sa očiju.
Gledajmo
svijet onakav kakav jeste, u svim njegovim mračnim i svijetlim bojama.
Usporimo
korak dok gazimo suvo lišće, vucimo nogu za nogom i šutirajmo ga.
Probudimo
u sebi zaspalu dječiju dušu.
Pođimo
na rijeku.
Ostavimo
telefon, bacajmo kamenčiće u vodu i gledajmo kako se talasa.
Hajdemo
u park i posmatrajmo kakve sve nijanse ima jesen.
Odaberimo
jedan list, gledajmo kako pada, pogađajmo mjesto gdje će se zaustaviti.
Prepustimo
se bojama nestajanja.
Možda
u tom spokoju i sporosti, shvatimo i smisao postojanja.
6uka.com
