Postoji
li igdje ta roza haljinica i baletne cipelice, stazica do sreće i neki princ,
ili smo sve osuđene na život koji nam donese hrpu veša, gladna usta i mnogo
stresa?
Ponekad
dugo sjedim i gledam u prazan list. U glavi se roji milijun tema ali ništa ne
izlazi. Ima tih dana kad um piše romane, ali prsti ništa ne mogu otipkati.
Možda
je u pitanju umor, možda zasićenje, ali nije uvijek lako stvarati tekst koji će
biti pitak, moderan i s jasnom porukom. Ponekad je njegovo nastajanje pravo
majstorstvo. Ponekad su potrebni hektolitri kave, utabana staza po stanu u
smjeru gore dolje, naprijed nazad, lijevo desno, s onim raščupanim i nervoznim
konjskim repićem na vrhu glave i izgriženom olovkom, zataknutom za uho.
Nema tu ničeg filmskog
Ponekad
je to hrpa papira na podu, izgužvanih, s ispisana tri retka ili tek pet riječi.
Ponekad su to usputni razgovori s kolegama, skuhan ručak i hrpa veša koji čeka
peglanje, dok tumaram između praznog papira, misli koje se roje i stana koji
treba dovesti u red.
Nema
tu ničeg filmskog. Ne leprša mi kosa na vjetru i ne maštarim u rozoj haljinici
dok promatram zalazak sunca iznad neke romantične uvale.
Iako
moram priznati da se ta romantizirana verzija ženskih pisaca dobro prodaje. Sve
smo male, književne ikonice, čiji tekstovi su poetski i koje izgledaju kao male
princeze, dok im prsti lete po tipkovnici, a u pozadini pjeva Norah Jones.
No…
u stvarnosti puno čitamo, istražujemo i boravimo između prašnjavih knjiga.
Pratimo tisuću i jedne novine, pazimo da ne kopiramo nijednu kolegicu,
smišljamo teme u hodu i vodimo rasprave s kolegama i slučajnim putnicima
namjernicima.
Nekad
se divimo umotvorinama naših pratioca i kreativnim komentarima, ponekad
dobivamo uvrede pa čak i prijetnje jer smo iznijele svoje stavove.
Sve
je to dio puta i novinarskog kruha. Nekima izgleda glamurozno, zna biti
dinamičan i zanimljiv, ali je jednako stresan kao i svaki drugi posao. Online
novinarstvo ima svoje prednosti i mane, ima lijepe strane kao i svaka druga
struka. Pruža mogućnost rada od bilo gdje, gdje imaš tipkovnicu i wi-fi, ali
isto tako je ta sloboda uvjetovana potrebom da stalno budeš dostupna, uvijek
online i uvijek s novom idejom.
Preslika života
Zašto
sam vam to ispričala? Jer sam željela da znate da sve ovo što svakog tjedna
čitate nije bajka i nije igrokaz. Preslika je to životnih staza i iskustva,
nastala najčešće u sitne noćne sate, kad je tišina i kad se može raditi. Kad
pred oči dođu sva ta razočaranja koja prođem kao žena i kad se prisjetim
vlastitih uspona i padova.
Potrudim
se biti realna i dati vam dozu sebe. Ona ispadne romantičarska, sanjarska i
bajkovita, ali zapravo nije takva.
Postoji li takva?
Ponekad
se pitam da li zaista igdje na svijetu postoji žena koja živi kao princeza? Ili
su nam te bajke o kojima maštamo bile dostupne jedino dok smo bile male?
Postoji
li igdje ta roza haljinica i baletne cipelice, stazica do sreće i neki princ,
ili smo sve osuđene na život koji nam donese hrpu veša, gladna usta i mnogo
stresa? I zašto su nam zapravo ikada prodavali bajke ako su znali da ih nikada
nećemo imati ni prilike doseći? Da ćemo jedino moći odrasti, postati pisci i
perom i maštom odlutati u neke daleke svjetove gdje možemo sve krojiti po svom?
Možda
čarobni štapić postoji u obliku olovke, kojom možemo nacrtati i opisati taj
dvorac, ljubav i bajku kojih smo željne? Pa ju uvijek iznova tražimo u
tekstovima kolumnistica s popularnih portala, nadajući se da je bajka koju
prodaju stvarna?
Nadajući
se da pišu svoje životne priče na rozoj tipkovnici, dok sjede prekriženih nogu
u haljini od tila, i duge im kose padaju
preko leđa u savršenim loknicama i sunce sja na obali nekog dalekog, bajkovitog
mora?
Možda…
no noćas dok sam pisala ovo i usput se dopisivala s momkom koji me zanima i
koji mi je i sam rekao da odavno ne vjeruje u bajke, ali bi volio da su stvarne,
shvatila sam da bajka nije ono što odlučim ispisati, već ono što sam spremna
proživjeti.
Možda
je svaka greška i svaki krivi odnos, bio moja otrovana jabuka, koju sam morala
zagristi da bih naučila što nije ljubav, tko nije princ i što nije bajka. Možda
mi je sve to trebalo kako bih vam mogla reći da ne gubite nikada vjeru u sebe i
njegujete u dubini duše, djevojčicu koja ste bila, jer…
Pa
nikad se ne zna, zar ne?
A
i o čemu bih pisala da mi se bajka već dogodila?
zivim.hr