Traumatskim
događajem smatra se bilo koji opasni, ugrožavajući događaj koji je prijetnja
djetetovom životu i tjelesnom integritetu. Pritom dijete može svjedočiti ili
samo biti žrtva nekog takvog događaja. Iako trauma doživljena u djetinjstvu
može imati dugoročne posljedice, uz primjerene intervencije i adekvatnu podršku
bliskih osoba, moguć je oporavak od traumatskih događaja.
Primjeri traumatskih događaja
Prometna
nesreća
Bolest
(vlastita ili bliske osobe)
Prirodne
ili tehnološke katastrofe
Gubitak
voljene osobe ili kućnog ljubimca
Zlostavljanje
(psihičko, seksualno ili fizičko) i zanemarivanje
Svjedočenje
obiteljskom i vršnjačkom nasilju
Razvod
roditelja
Selidba…
Traumom
u djetinjstvu se općenito smatraju situacije u kojima se djeci dogodi nešto
strašno što ih jako uznemiri, npr. kada se ozlijede ili vide da je netko koga
vole ozlijeđen i mora u bolnicu, kada ih je strah da nekoga ne izgube zbog
bolesti, razvoda, preseljenja, kada dožive neki zastrašujući prizor koji nije
primjeren njihovoj dobi i sl.
Većina
djece (ali i odraslih) nakon toga doživljava određene reakcije, što je sasvim
prirodno i očekivano. Pritom to mogu biti različiti načini reagiranja,
različitog intenziteta i to i na psihološkom i na fiziološkom planu. Tako su
mogući osjećaji straha i bespomoćnosti, ali i fiziološke reakcije poput
ubrzanog rada srca, znojenja ili povraćanja. Neka djeca se povlače u sebe, a
neka mogu biti razdražljiva, napeta i agresivna. Česta reakcija je i
izbjegavanje mjesta ili osobe koje podsjećaju na traumu, kao i ponavljanje
traumatskog događaja kroz igru. Nakon traume moguće su ponekad i poteškoće s
pažnjom, kao i problemi u školi ili u ponašanju. Sve ove reakcije, iako su
neugodne, istovremeno su i prirodne, jer su to načini na koje vlastito tijelo
štiti osobu i pomaže joj nositi se sa situacijom s kojom se suočava. Svakoj
osobi, pa tako i djeci, je potrebno određeno vrijeme da se oporavi od neugodnog
i opasnog događaja te je u tom procesu važno da ima podršku prvenstveno
roditelja, ali i ostalih bliskih osoba u njegovom životu.
Kako roditelji mogu pomoći?
Budući
da reakcije na traumu ovise o djetetu, njegovoj dobi i vrsti traume, tako će i
vrsta pomoći i podrške biti drugačija u svakoj situaciji. To znači da će neko
dijete više tražiti fizički kontakt, nekome će biti važnije razgovarati o
svojim mislima i osjećajima, a nekima će biti važna prisutnost prijatelja i
igra. Važno je prepoznati potrebe djece i u skladu s njima reagirati. No,
općenito je obiteljska podrška ključna za smanjivanje utjecaja traume na
dijete. Neki od načina na koje možete pružiti podršku djetetu su:
·
Poticanje razgovora o
samom događaju, kao i slušanje djeteta. Pritom je važno djetetu, na njemu
razumljiv način objasniti što je trauma. Tako će djetetu biti jasnije što mu se
događa i kroz što prolazi, kao i što može očekivati.
·
Davanje iskrenih
odgovora djetetu na njegova pitanja.
·
U razgovoru s
djetetom probajte reći nešto ohrabrujuće, ali da pritom ne umanjujete težinu
situacije, kao i ne obećavate da se tako nešto neće više dogoditi. Neke stvari
su izvan vaše kontrole i ne možete biti sigurni što će se u budućnosti
dogoditi.
·
Poštivanje djetetovih
osjećaja i reakcija na način da mu se objasni da su reakcije i promjene
prirodne, s obzirom na neuobičajen događaj.
·
Osigurati mu podršku
i uvjeriti ga da ste tu za njega i da ćete učiniti sve da bude sigurno i
zaštićeno.
·
Pokušajte se, što je
više moguće, držati svoje dnevne rutine - potičite obavljanje svakodnevnih
aktivnosti i obaveza.
·
Potaknite dijete na
odmor i opuštanje, kao i na aktivnosti poput crtanja, plesa, čitanja priča,
igranja te druženje s prijateljima i drugom djecom.
·
Pohvalite pozitivne
pomake koje primijetite kod djeteta. Time dajete na važnosti njegov napredak te
mu dajete pažnju i motivaciju za daljnji napredak u tom smjeru.
Ono što nije poželjno da kao roditelji
radite nakon što je Vaše dijete iskusilo traumatsku situaciju je izbjegavanje
odgovaranja na pitanja i razgovora o događaju, požurivanje oporavka te
umanjivanje i ignoriranje samog događaja.
Ta ponašanja mogu dodati težinu samom događaju, a uz to što je preplašeno,
dijete će vjerojatno biti i zbunjeno. Neće znati kako da se nosi sa svojim
osjećajima i reakcijama, što može produžiti i otežati oporavak od proživljene
traume.
Ako
primijetite da djetetove reakcije i promjene u ponašanju traju dulje, ili ako
vas one počnu brinuti, jer počinju ometati fizičko i emocionalno funkcioniranje
djeteta, potražite pomoć stručne osobe. Stručne osobe mogu procijeniti zdravlje
vašeg djeteta i, ako je potrebno, reagirati tretmanom primjerenim za vaše
dijete, kako bi uspješnije prebrodilo krizu i olakšalo mu suočavanje s
događajem. Važno je da znate da postoje brojne uspješne tehnike koje pomažu
djeci da se nose s traumom, bolje ju razumiju i tako integriraju u svoj život.
roditelji.hr
